Ostavljam milu kuću
i dragi zavičaj.
U Bengaliju idem vruću,
u daleki kraj.
Ostavljam znance svoje,
napuštam rod i dom.
Srce me vuče moje
da služim Kristu svom.
Oj zbogom, majko mila,
I zbogom ostajte svi,
viša me goni sila
pram žarkoj Indiji…
I lađa kreće lagano,
siječe morske vale,
a oko motri zadnji put
Evropske drage žale.
Na lađi stoji smiono
vesela mirna lica,
sretna mala Kristova
nova zaručnica.
U ruci križ joj gvozdeni
na kome visi Spas,
a duša spremno prinaša
tešku žrtvu taj čas:
“Primi, Bože, žrtvu ovu
u znak moje ljubavi.
Pomozi, de, stvoru svome
da ti ime proslavi!
Zauzvrat te samo molim,
o predobri Oče naš,
jednu daj mi, barem jednu
dušu onu – ti već znaš.”
I sitne, čiste poput rose ljetne,
suze tople tiho teći stanu,
da potvrde i posvete
tešku žrtvu sada prikazanu.
© pjesmu OPROŠTAJ u izvornom obliku, kako objavljenu u časopisu Blagovijest u Skoplju, isto tako možemo pronaći i na stranicama “privatnih pisama `svetice iz Calcutte`”, Dođi, budi Moje svjetlo. (Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008.)