Kroz malenu rupicu na vratima preko koje želimo vidjeti tko nam to dolazi, tko nam to zvoni ili kuca na vrata… promatramo li nekad osobe koje nam odlaze? Ma promatramo li “život datog trenutka”? Može li to donijeti osjećaj topline i nježnosti u našoj duši ili se jednostavno pitamo kako je toj osobi iskreno i da li smo ju možda povrijedili? O, živote…
Ljubljeni u Kristu… dragi ljudi… možda bismo trebali bar malo više biti zadovoljni u svom životu jer smo imali priliku proživjeti bar neki trenutak s našim bližnjim, a pitati se da li stvarno poznajemo ono dijete življenja, radosti, malenosti, iskrenosti i poniznosti u tom bližnjem, kao i dijete samozatajnosti i ljubavi prema samoći! Možda bismo trebali još više proći preko rešetaka naših zatvorenosti i otvoriti vrata svoga srca za poznavanje djeteta.
Moj blagoslov… moje blagostanje dolazi upravo onog trenutka kad spoznajem da je mom bližnjem zadovoljstvo na vrhuncu. Ja sam sretan onda kad si i ti sretan. Ja sam sretan, zadovoljan i tako ispunjen ako u svom životu možeš proliti suzu s bližnjim, zagrliti ga i iskreno pristupiti s osmijehom nakon svega toga svim trenucima i svim doživljajima svom bližnjem… jer to je ono pravo i istinsko poznavanje djeteta u njemu.
© Promatrati nam je po svetosti Ljubavi naše drage, naše bližnje…
Imaš svoju torbu života i u nju stanu samo vrijedne stvari, jer i ona sa sobom ne može puno toga posjedovati i nositi… Imaš svoj cvijetak duše i cvijetak bližnjih koji su tu da budeš stvarno ostvaren u svim djelićima života sa svim emotivnim stanjima – od tuge do radosti.
Što ti nedostaje? Što je to što nisi mogao ponijeti u toj torbi a da si htio donijeti do cilja svog puta? Ljubljena dušo, želim ti sav blagoslov u tvom životu. Želim da u tako teškim trenucima svog života ne doživiš kaos koji vodi do zaborava, već ono pravo bogatstvo ispunjenja. Jer patiš li, patim; raduješ li se, radujem se… Sve se to tako osjeti… sve se to tako doživi… sve se to tako proživi…
© I apostoli su ima svoje svakodnevne brige i zadaće… Uz ustrajnost, neka nam pomognu kako dalje…
Vjeruj mi… u mom životu ima srdaca i ljudi koje bi volio na trenutak otkucaja prigrliti i razumjeti… jer ima mjesta za prave ljude. Tek kad vidiš zaustavljene stope na putu k cilju… zaustavljen teret na putu pada Križa… zaustavljen osmijeh… kao i zabrinutost s primjesom zamišljenosti… vidiš stvarnost koja je tu prisutna i koja je tebe kao čovjeka dovela do upita: ČEMU SVA NADANJA I SVA PROŽIVLJAVANJA, AKO ĆE OSTATI SAMO TRAČAK NADE I DIO USPOMENE?
Bože… tebi predajem sve, a posebno ona srca kojima malo fali do osmijeha; kojima je tako malo potrebno da bi bili silno radosni i životno ispunjeni; kao i sve one koji bi htjeli u svoju torbu života nešto staviti, a to ne stane… jer sve to želi to dijete… a i to mu je potrebno… netko to vidi… netko to osjeća… bilo to kroz malu onu rupicu na početku ove priče ili preko srca koje je zaljubljeno u Stvarnost Proživljavanja.