U jednom trenutku, nastupi ta Tišina, taj Mir… jednostavno se prigrli, pjesnički rečeno dah Šutnje, kako bi se zastalo nad Riječima Božjim, razmatralo malo… sred Otajstvenog Isusa i Ljepote čitava Neba prisutna tom svetom trenutku, oživljenom za sva vremena…
Gotovo pa svaki svetac, ako ćemo čitati njihov životopis i istinski promišljati nad onim iz njihove biografije što nam je povijest ostavila, kao i razni prepisivači i pisci… imao je određeni stil vizije. Mi smo, gledajući ovakvo stanje danas, promatrajući sve događaje oko nas… usudio bih se reći… gotovo pa lišeni toga… prvi ja…
Znate (da ne bi bilo zabune) ja mislim na onu viziju gdje samog Boga “gutaš” od radosti i sreće što je s tobom. Ja mislim na onu viziju gdje ti se ukazala Stvarnost koju ne gledaš i ne promatraš tako svakodnevno, posebno na ono što se tiče poboljšanja vjerničkog odnosa prema svakodnevnom životu: uz post, uz molitvu, uz Sveto pismo, uz krunicu, uz svetu Ispovijed i uz svetu Pričest.
© Pred samim Bogom i Padre Pio, uvidjevši u Spoznaju svu svoju slabost, krhkost i malenost… znao je kako iskreno pristupiti…
Nisam vam možda toliko zanimljiv! I fascinantno je da se i ne trudim toliko i da me nije toliko ni briga, koliko me briga to što svoj odnos s Bogom želim produbiti. Želim Ga spoznavati. Želim Ga osjećati. Silno Ga želim dotaknuti. U tom leži sva bit mog postojanja. Jer ako me ne zanimaju ni alkohol, ni duhanski proizvodi, ni ne znam što… onda me zanima On!
Što to nedostaje? – ključne su riječi ovog današnjeg promišljanja. Da… vidjeli su Ga… dotaknuli su Ga. Sve živo što je moguće, a da je bilo vezano uz Njegov Život i Njegovo Postojanje… oni su ružno ili lijepo zvučeći i govoreći opipali i osjetili. A mi? A ja?
© U Rani sve je ljudsko gotovo uronjeno… Blažene li Spoznaje… Blaženog li Trenutka, kad bismo i mi mogli uvidjeti svoju slabost i nemoć i istinski se uroniti, potpuno se predajući Isusu… samom Isusu…
Svetkujmo braćo i sestre kao i do sada, ali doživljavamo li ikakvu promjenu? Mogu se truditi da i ova sljedeća molitva bude lijepa, bude posebna… miriše na tamjan… vidi se podizanje ruku… osjeti se radost… pruža se toplina… ali On mi treba. Ne trebam sam sebi. On mi treba! On mi fali! Ne u hostiji! Ne u Crkvi! Nego da Ga moje oči vide.
Jesam li nevjerni Toma? Recite mi iskreno… Ili sam pak samo zapaljeni vjernik željan istinskog sazrijevanja i produbljivanja kako molitve tako i odnosa s Bogom? To je možda pitanje koje dotiče Boga… To je možda pitanje koje se odnosi na Realnost do koje treba doći i s kojom mi ljudi u konačnici trebamo surađivati…
© Potpuna Ljubav, Istina… nikad ne napušta Svoje miljenike bez odgovora i utjehe…
Što mi nedostaje? Možda posta više… Možda više molitve… Možda više suza… Ili pak Bog čeka… voli iznenađivati ljude… Čeka onu pravu priliku i trenutak kojem se čovjek i ne nada… Čeka i daje naslutiti da ću i ja imati svoj trenutak s Njim… O, kako se radujem tom trenutku.