Ne bih htio komplicirati, kao što nisam komplicirao ni oko naslova ove nove teme koju želim s vama podijeliti. … ali voljeti… to je tako jednostavno, tako lako i tako srčano može biti, ako se želiš do kraja posvetiti veličini Vječne i Svete Ljubavi. Božju Ljubav gradi u odnosima sa svojim bližnjima. Ma što ćeš se kajati, ako si iskreno volio?! Tu nema kajanja, jer Ljubav pobjeđuje i sve nesavršenosti i sve slabosti… Ona ČISTA, SVETA i PITKA Ljubav.
Trudi se voljeti. Trudi se dati sebe čitavim bićem, jer bio sad okružen ili neokružen ljudima, kad umireš ono od komadića sabiranja i pružanja od Zaloga same Svete Ljubavi ostaje trajno, naraštajima urezano za sve vjekove… za svu budućnost koju si žeo… žeteoče Božji.
© Ljubav si pohranio u svom srcu. Gledaj, živi i promiči svetost ljubavi što ti ju Mati ostavi… što ti ju Mati pruži…
Samo si ljubavi potreban… uz osnovu sveta preživljavanja, kao i uz osnovu sebedarja. Majko, što miluješ dijete svoje i srčano ljubiš anđela svog; što prihvati iskreno Križ Vječnosti i pružaš miomiris same smirne Krista Kralja i Čovjeka… majko, kako li si sveta u svojoj djelatnosti, u svojoj molitvi… u samoj svojoj ljubavi i želim te nasljedovati u tom, slušajući uvijek one poticaje tvoje i plemenite pouke u svom srcu… živeći što dostojnije, što svetije, što sabranije… ma što poniznije… jer kad voli čovjek po Ljubavi koja mu je utkana… nema srama, već samog ponosa.
Predragi Bože, davno sam zakazao, gotovo u svemu. Srce je moje davno bilo podijeljeno i vamo i tamo… Srce sam svoje razdao… sijao u tijelo, žeo samu raspadljivost… Možda mi je gorak okus ostao i gorka sjena patnje, užasa, boli… i kad sam razmatrao jučer o svetosti samog Ivana od Boga… kako je ostavio roditelje, te kakvo je zatekao stanje nakon lutanja; kako je gorko naricao po dirljivoj, svetoj i jedinstvenoj propovijedi velikog sveca… kao da razmatram sebe, te svoj život… i iskrena srca, iz sama predanja Tebi se već sad darivam. Već sad pokušavam svoju dušu naći u Okrilju Zagrljaja Tvog… sebe pronaći… život pronaći…
© Sabirući blago Prirode, Ljubavi… pogled uvijek upućujemo u nebeski Hod u Vječnost… uvijek upućujemo Gospodinu našemu… kao i našim anđelima…
… a možda i samu svetost koju… kao da sam posijao… Možda sam bolno povrijedio i izdao svetost ljubavi, prijateljstva… ali svaki čovjek, nadam se i ja, po pokajanju zaslužuje mrvičicu Ljubavi Tvoje, s Križa darovane. A ti, čovječe, po molitvi… po iskrenosti… pristupi Gospodinu… otkrivajući vlastito srce, pokušaj spoznati sama sebe i pokušaj sred pokajničkog čina prihvatiti Križ, prihvatiti Život… jednostavno prihvatiti BLAGOSLOV ŠTO TI NEBO ŽELI pružiti… amen.