Sestra Clare Joseph: Ruke su mi prazne. Džepovi su mi prazni. Ne posjedujem ništa. No, sve što imam je unutarnje, te bogatije nad svim bogatstvom.
Sestre žive životom kontemplacije i tišine. Žive iza rešetaka i rijetko napuštaju samostan.
Ovo je rešetka i više je simbolična od svega. To je podsjetnik nama, podsjetnik drugima… da je naš život odvojen, posvećen Bogu.
Sestra Klara je više od desetljeća radila s bolesnima, siromašnima i umirućima, ali je tada osjetila poziv da se pridruži karmelićankama.
Ja sam činitelj i mislila sam, „Bit ću Božja ruka i Njegova noga i Njegova usta i sve što mogu i potpuno ću se istrošiti za ljubav prema Bogu i Njegovom narodu.” Vidjela sam ogromnu potrebu, siromaštvo i odbačene ljude u našem društvu i molila bih se: „Gospodine, kad bih otišla u samostan, kad bih živjela kontemplativno, dobro, tko će raditi?”
Vjerujem i vjerujem samo da će Bog učiniti sve što mi je u srcu. On će premjestiti planine. Dajem Mu sve od sebe. On će čuti naše molitve. Kao što je Bog rekao, „Sada ti želim dati.”
Kada sam otkrila svoj poziv, imala sam sve to… „Tako jaka, da ću sve te stvari dati Bogu”, i onda ću imati taj veliki preokret. Dođemo ovdje i nemamo ništa, ali ne osjećam se kao da nemamo ništa. Osjećam se kao da imamo sve.
Zato ustajemo svako jutro, prolazim kroz istu rutinu dan za danom, zbog Ljubavi i Milosti i ljepote koju nam Bog daje.
Izvor: