Poštovani akademici,
uvijek mi je zadovoljstvo obratiti se znanstvenicama i znanstvenicima, kao i onima u Crkvi, koji njeguju dijalog sa znanstvenim svijetom. Zajedno možete služiti cilju života i općem dobru. I toplo zahvaljujem nadbiskupu Paglii, kao i suradnicima za njihovo služenje Papinskoj akademiji za život.
Na ovogodišnjoj općoj skupštini, predložili ste razmatranje pitanja, koje se danas definira kao „polikriza”. Odnosi se na neke temeljne aspekte vaše istraživačke aktivnosti u području života, zdravlja i njege. Pojam „polikriza”, evocira dramatičnost povijesna raskrižja kojem trenutno svjedočimo, te u kojem se spajaju ratovi, klimatske promjene, energetski problemi, epidemije, migracijski fenomen i tehnološke inovacije. Isprepletenost ovih kritičnih pitanja, koja trenutno zadiru u različite dimenzije života, navodi nas da se zapitamo o sudbini svijeta i našem poimanju svijeta.
Prvi korak koji treba poduzeti je ispitivanje naše reprezentacije svijeta i kozmosa s većom pozornošću. Ako to ne učinimo i ako ozbiljno ne analiziramo svoj duboki otpor promjeni, i kao ljudi i kao društvo, nastavit ćemo činiti ono što smo uvijek činili s drugim krizama, čak i onima vrlo nedavnim. Razmislite o pandemiji Covida: mi smo je, da tako kažemo „protratili”; mogli smo dublje raditi na preobrazbi savjesti i društvenih običaja (usp. apostolska pobudnica Laudate Deum, 36).
Još jedan važan korak kako bismo izbjegli da ostanemo nepokretni, usidreni u svojim izvjesnostima, navikama i strahovima, jest pažljivo slušati doprinos područja znanstvenog znanja. Tema slušanja je odlučujuća. To je jedna od ključnih riječi cjelokupnog sinodalnog procesa, koji smo poduzeli i koji je sada u svojoj provedbenoj frazi. Stoga cijenim što vaš način postupanja odražava njegov stil. Vidim u tome pokušaj prakticiranja u vašem specifičnom području onog „društvenog proročanstva”, kojem je bila posvećena Sinoda (Završni dokument, 47). U susretu s ljudima i njihovim pričama, te slušajući znanstvene spoznaje, shvaćamo da naši antropološki i kulturološki parametri zahtijevaju duboku reviziju. To je također bilo podrijetlo intuicije studijskih grupa o određenim temama, koje su se pojavile tijekom sinodalnog procesa. Znam da su neki od vas dio njih, također vrednujući rad Akademije za Život proteklih godina, rad na kojem sam im vrlo zahvalan.
Neprestano slušanje znanosti, nudi nam nova znanja. Razmotrite što nam je rečeno o strukturi materije i evoluciji živih bića: pojavljuje se daleko dinamičniji pogled na prirodu u usporedbi s onim što se mislilo u Newtonovo vrijeme. Naš način razumijevanja „kontinuiranog stvaranja”, mora se ponovno razraditi u znanju da nas neće spasiti tehnologija (usp. encikliku Laudato si’, 101): podržavanje utilitarne deregulacije i globalnog neoliberalizma znači nametanje zakona jačeg kao jedinog pravila; a to je zakon koji dehumanizira.
Kao primjer ovakvog istraživanja možemo navesti p. Teilharda de Chardina i njegov pokušaj – svakako djelomičan i nedovršen, ali odvažan i inspirativan – da ozbiljno uđe u dijalog sa znanošću, prakticirajući vježbu trans-discipliniranosti. To je riskantan put, koji nas navodi da se zapitamo: „Pitam, je li potrebno da netko baci kamen u ribnjak – dapače, da bi na kraju bio ‘ubijen’ – da bi otvorio put.” Tako je pokrenuo svoje uvide koji su se fokusirali na kategoriju odnosa i međuovisnosti između svih stvari, stavljajući homo sapiensa u blisku vezu sa cjelokupnim sustavom živih bića.
Ovi načini tumačenja svijeta i njegove evolucije s neviđenim oblicima povezanosti koji tome odgovaraju, mogu nam dati znakove Nade, koju tražimo kao hodočasnici tijekom ove jubilarne godine (usp. Bula Spes non confundit, 7) Nada je temeljni stav koji nas podupire na putu. Ne sastoji se od čekanja s rezignacijom, nego od težnje s žarom prema istinskom životu, koji vodi daleko izvan uskog individualnog okvira. Kao što nas je podsjetio papa Benedikt XVI., Nada je „povezana sa življenim jedinstvom s ‘narodom’, a za svakog pojedinca može se postići samo unutar ovog ‘mi’” (Enciklika Spe salvi, 14).
Također smo zbog ove dimenzije zajednice Nade, suočeni sa složenom i planetarnom krizom, pozvani cijeniti instrumente s globalnim dosegom. Moramo, nažalost, primijetiti progresivnu irelevantnost međunarodnih tijela, koja su također potkopana kratkovidnim stavovima, zabrinutima za zaštitu partikularnih i nacionalnih interesa. Pa ipak, moramo se nastaviti odlučno zalagati za „učinkovitije svjetske organizacije, opremljene snagom da osiguraju globalno opće dobro, uklanjanje gladi i siromaštva i sigurnu obranu temeljnih ljudskih prava” (enciklika Fratelli tutti, 172). Na taj se način promiče multilateralizam, koji ne ovisi o promjenjivim političkim okolnostima ili interesima nekolicine i koji ima postojanu učinkovitost (usp. Apostolska pobudnica Laudate Deum, 35). To je hitan zadatak koji se tiče cijelog čovječanstva.
Ovaj golemi scenarij motivacija i ciljeva je i djelokrug vaše Skupštine i vašeg rada, dragi članovi Akademije za Život. Povjeravam vas zagovoru Marije, sjedišta Nade i Majke Nade, „dok mi, narod hodočasnika, ljudi Života i za Život, s pouzdanjem idemo prema ‘Novom Nebu i novoj Zemlji’ (Otk 21, 1)” (sv. Ivan Pavao II., Enciklika Evangelium Vitae, 105).
Za sve vas i za vaš rad, dijelim svoj Blagoslov od srca.
Rim, iz bolnice „Gemelli”, 26. veljače 2025.
FRANJO
Izvor: