Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
(Iv 12, 44-50)
U ono vrijeme: Povika Isus:
“Tko u mene vjeruje,
ne vjeruje u mene,
nego u onoga koji me posla;
i tko vidi mene,
vidi onoga koji me posla.
Ja – Svjetlost – dođoh na svijet
da nijedan koji u mene vjeruje
u tami ne ostane.
I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih,
ja ga ne sudim.
Ja nisam došao suditi svijetu,
nego svijet spasiti.
Tko mene odbacuje
i riječi mojih ne prima,
ima svoga suca:
riječ koju sam zborio –
ona će mu suditi u posljednji dan.
Jer nisam ja zborio sam od sebe,
nego onaj koji me posla – Otac –
on mi dade zapovijed
što da kažem, što da zborim.
I znam:
zapovijed njegova jest život vječni.
Što ja dakle zborim,
tako zborim
kako mi je rekao Otac.”
Predragi u Kristu,
iskrena srca vas pozivam da ovog trenutka promišljamo o stvarnosti Riječi Evanđelja dana, Evanđelja po Ivanu (Iv 12, 44-50).
Ono što nam se danas tako želi staviti u srce, posredstvom Riječi, jest upravo Stvarnost tako Poniznog Sina. Sin progovara: ona (Riječ) će mu suditi u posljednji dan. Zašto? Jer nisam Ja zborio sam od Sebe, nego Onaj koji me posla – Otac – On mi dade zapovijed… Dakle, po Ocu Riječi dolazi Sud. Po Ocu Riječi dolazi ili Spasenje, Izbavljenje ili Osuda, Propast.
To su one dvije konačne Stvarnosti u kojima će se i duša i duh i tijelo zateći u Posljednji Dan. Vrijeme prolazi… i mi u ovom vremenu ako živimo za grijeh, za užitak, za propast – kamo stremimo?! Kamo idemo?! Kome se onda tako srcem odajemo?!
Bog je tako jednostavan u Svojoj Bîti, kao što je i sam Sin tako jednostavan… samo što mi ljudi premalo vjerujemo… a Otac je dao Sinu što da kaže, što da zbori… po Svjedočanstvu Sina… i to nama običnim ljudima, gotovo teškim grešnicima…
Nama se ozbiljno postavlja sljedeće pitanje: Ima li smisla svetost Dolaska Sina na svijet, ako mi ne želimo tu Svjetlost primiti i s Njom hoditi… a znamo da je sve to skupa Plod Ponizne Ljubavi… Ljubavi, brate i sestro, s kojom čovjek već sad, ako ju želi istinski osjetiti i proživjeti dišući plače…