Kako je to snažno… kad srcem razumijevaš stvarnost oko sebe i osjećaš apsolutno sve što se događa… ali si na neki način sputan, odgurnut sa strane, poradi nerazumijevanja drugih.
Gospodin, osjećajući i ponirajući… prilazi upravo takvoj stvarnosti tvog života i On poznajući tu stvarnost progovara i tvom srcu i tvom biću.
Svaka bol u tvom životu, neovisno o tome da li si ti slijep ili nisi, da li si hrom ili nisi… nosi sa sobom, premda možda vidan nedostatak… teškoću… nosi obilje Blagoslova… gotovo komadić Neba koji će i osjetiti i razumjeti i doživjeti upravo oni kojima je to potrebno, kojima je to dobrodošlo.
Slijep si, ali vidiš na drugi način! Vidiš osjećajući! Vidiš samim tim što postoji razumijevanje tvog srca! Bog ti je to omogućio i nitko drugi… I upravo zato, mi smo međusobno možda stvoreni nesavršeni, ali smo stvoreni da upravo samim tim upotpunjujemo i usavršavamo sliku nesavršenstva do savršenstva… savršenstva koje jest sami Bog.