Čitanje svetog Evanđelja po Marku
(Mk 4, 26-34)
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
I govoraše im: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Predragi, sred Vječnosti kojoj pripadamo… sred Istine koju tako želimo navijestiti drugim ljudima, kao i našim bližnjima… razmatramo o urodu… o urodu Vječnosti.
Ljubav, jednom razapeta, a za svu Vječnost uskrsla… pozna boli, pozna potrebe i pozna ono čemu težimo. Molitva tu itekako pomaže, jer srcem proniče Ljubav i Istinu. Tu je važno, nutarnjom čežnjom osjetiti i spoznati … jer eto žetve. O, kako su blagoslovljene te tri riječi za svu našu stvarnost i postojanost.
Kad u svom srcu osjetiš da je stiglo vrijeme žetve, predaj se Milosti Sina, jer o urodu Vječnosti svi ćemo biti pitani o ljubavi, s obzirom da je ljubav i prema sebi i prema Bogu i prema bližnjemu najvažnija. I jedina Istina i sva Mudrost… u Ljubavi bivaju satkani.
O urodu Vječnosti… gnijezde se ptice nebeske, od sjemena se rađa i ono obilatije od svega povrća i bît postaje i većom i bogatijom od same riječi…
O urodu Vječnosti… Isus pristupa svakom srcu, svakoj duši… svakom biću… i nešto postaje bitnijim od običnog i učestalog – LJUBITI… vječno, sveto i dostojanstveno LJUBITI!