S milim i ljupkim svetim Glasom pristupio je Isus slijepcu, te mu uslišio vapaj srca pružajući mu ozdravljenje pogleda na svijet i ljude. No, uvijek nekako, posebno to Evanđelje govora o slijepom čovjeku ili još ljepše o ozdravljenju jerihonskog slijepca, kao da otvara srce za upit: Kakav je Gospodine moj duhovni vid? Vidim fizički. Okom ovim koji si mi dao, promatram i ljude i svijet i to je u redu, ali što se događa s mojim duhovnim pogledom s obzirom na grijeh, s obzirom na pad u kušnji…
Zamislite dragi ljudi čistu i pitku, izvorsku vodu i blatnjavu, prljavu vodu. Kako je samo bistra ta voda da kroz nju možeš promatrati i druge stvari, pa i ono dno koje se ispod nje pronalazi ili ono pored nje, ako se ona pronalazi u čaši ili slično… Pogledom na čisto more i ta kamenja… pruža se gotovo dar vode preko koje možeš i druge također lijepe i ugodne stvari promatrati u prirodi, u kući… ali ako je voda prljava ili blatnjava, ona samo osvrće pogled na sebe i od tog pogleda ne prepoznaješ gotovo ni razliku vode i blata… već je sve jedno… uprljano…
Pruži ruku svoju pa zamisli da ti špinom teče preko dlana ta prljava voda… Ostaje nečistoća po dlanu, ali od pitke i čiste vode ne ostaje ništa… Ona se slijeva i odlijeva… pruža i nestaje… Tako je i s Isusom… Čini ozdravljenje i odlazi… Fascinantno kako Bog može izbrisati tu svetost Prisutnosti u tren treptaja, poput čiste vode koja se k svemu tom i osuši…
Duhovni pogled od tolikog napora i dosade materijalnog, fizičkog pogleda ne može doći do izražaja… jer čim je “mrak ispred oka”, već je panika oko srca…