Suše, ništavilo, bolest i ne znam koje sve nedaće, ne… prisutne na ovoj Zemlji… pružene su i dane čovječanstvu nezahvalnim, stalnim “đavlekanjem”. To je tako ružno čuti… otuđujuće k bližnjem, a povrjeđujuće k Bogu. Kako li je to zao čin pred Nebom, Ljepotom Svetosti! I kao što liječnik ima potrebu pružiti dozu pomoći kako bi se bolest uklonila… neki ljudi imaju veliku potrebu za dozom trovanja šporkim i nečuvenim riječima. Kako li je to prijenosno, zarazno… Uvlači se u misao i onih koji ne bi htjeli “đavlekati”… Uvlači se tamo gdje nije mjesto… jer to je, kao što i riječ sama zbori – pružanje mjesta Đavlu. To je otvaranje novih, ogromnih građevina, povezanih u istom nizu, a možda i istih visina… no, raznih arhitekta i umjetnika, osuđenih na samu ruševinu i propast.
Niz je to iskazivanja silne potrebe za doslovno OGAVNIM, GNJUSNIM, LICEMJERNIM I BEZOBRAZNIM FORMAMA, koje nikom ne mogu donijeti nikakvo dobro, kao što nikom ne mogu dati nešto korisno. Molim Gospodina… silno molim Gospodina da ova zrnca krunice, da ove riječi blagoslova, molitve, zahvalnosti i same iskrenosti POBJEDE i UNIŠTE sve opačine i sva zla psovke. U sjećanje mi dolaze riječi jedne nastavnice sociologije, koja je rekla, pretpostavljam, poznatu izreku… ali samo ću ju malo parafrazirati…: “Kad ta osoba prođe… tamo ni trava više ne niče.” Mene to boli. To vam je upravo velikim slovima ispisano (NE)DJELO VELIKOG PREVARANTA I ZLIKOVCA, jer Zli tim ništa čini i sve pretvara u ništa!
opis fotografije: mrtvo drvo na suho smeđoj pustoši s pukotinama na tlu (© dreamstime)
Činjenica je da čovjek koji nema potpore, kao ni molitve ljudi oko sebe… nema, dragi ljudi, toliko snažne, jake i probitačne akcijske energije u sebi za nečim. Razumljivo je da od Duha Svetog svaka naša životna zadaća treba biti protkana, ali je tako tužno što, kad nastojiš… bar nastojiš… ulaziti dublje u Otajstva Vječnih Skazanja, da te sve više, sve češće i sve žešće sputavaju oni koji te okružuju, a nemaš snage za borit se jer nema tolike molitve. I kad bi htio učiniti ili pridobiti bar još jednu više dušicu za Nebo, sputan si i obeshrabren jer se nalaziš okružen “kaktus ljudima” koji su spremni na bockanje i to iskreno… na što češće i što bolnije… Ma koliko god pokušavaš u Šutnji moliti u sebi i to nekako “pregristi”, milo je osjećati tu nemoć i krhkost, slabost i bol shvaćajući da poput Krista na Križu ostaješ sam pred gromovitim i olujnim nevremenima Patnje…
Sjeti se čovjek dragih i vjernih ljudi i poželi im prikazati sebe u pristupu topline, nježnosti i ljubavi. Poželiš doći pred te ljude. Poželiš pogledati tada ljudima u oči. Poželiš ovo što sad razmišljaš, ovo što sad osjećaš… podijeliti baš s tim ljudima, jer Nebo zna tko smo ti i ja. Isus je gledao… Ma Isus je gledajući molio. Isus nije gledajući proklinjao i to je BLAGOSLOV NJEGOVE SVETOSTI. Mi… gledajući proklinjemo. Mi… gledajući kosimo sve dobro, sve lijepo, sve mirisno i sve svježe. Mi… gledajući sijemo smrad, a žanjemo otrov. To je istina čovječanstva moga vremena. Dok nam čovjek govori, mi mislimo na svoje i jasno dajemo do znanja kako smo mi oni o kojima se treba govoriti, razmišljati i pričati… i zato otpada ono školsko: Slušaj sugovornika! Otpada oblik “kulture života”, a nastavlja se provoditi i uprisutniti oblik “kulture smrti”.
opis fotografije: jato alpske kokoši i vrba (© dreamstime)
Nezasitna je ta Beštija svih tih prokletstava, svih “đavlekanja”, kao i sve pohote, požude i ogavne Nastrane Stvarnosti. Upravo su umjetnici bili ti koji su nastojali na svoj, gotovo intiman način, prikazati pustoš koju ostavlja “zadah Zloga”… pustoš koja je gora od najrazornije prirodne nedaće. Čovjek se nađe u ludosti ljudskoj pa pomaže Zvijeri da čini što hoće, kako hoće i kamo hoće. To je uistinu ludost koja se riječima ne da opisati. Prerušen ponekad i u prosjaka i u siromaha, Sotona će sve pokušati učiniti da zamami srce čovjeka i dovede do stanja “bez ičega”. Uzeti sve. Oteti sve. Uništiti sve. Sve su to planovi kojima se nigdje ne nadzire kraj i nepredvidivi su, ali odgovornost za sve to… za sve te planove… preskupa je. Sotona traži i Krv i Meso Gospodara Boga! Što li će tek od čovjeka maštovito tražiti? Čuvajte duše! O, čuvajte duše!
Molim Trnovu Krunu i Srce Gospodara da nam se smiluje. Probadaš i ubijaš čovječe, a toga kao nisi svjestan. Molim Ljubljenog Ranjenika da oprosti svom narodu, svojoj zemlji, svom čovjeku kojega je stvorio na Svoju Sliku i Priliku. Ni izustiti ubuduće! K`o zrno gorušice budimo pred Bogom… i još sitniji i još ponizniji. Skromnost je ono što se traži, što se cijeni, što se ljubi i što se iziskuje. Zanimljivo kako se nervozno i uz ljutnju uzaludno zna spominjati srdito i nevoljno Ime nad Imenom… Ime koje toliko Ljubavi, Pažnje, Nježnosti i Odgovornosti pružilo prilikom samog stvaranja tebe kao osobe. A gdje je sveti Odgoj? Milost? Kako li ti psovači imaju omogućen kvalitetan život, posao, voljenu osobu, djecu…! A sve ode u propast već onog trenutka kad se Dim Zlikovca počne širiti iz nutrine tog, nekad tako dobra čovjeka! Nevjerojatno…
opis fotografije: anđeli s vatrenim srcem na stropu župne crkve iz 1910. godine; P. J. Kern (© dreamstime)
Od zasjeda đavolskih, oslobodi nas Gospodine!
Od smrti vječne, oslobodi nas Gospodine!