Dušo draga, želim da pročitaš ovo… Svim srcem to želim. Možda nemamo razloga toliko smijati se, ali imamo razloga zajedno sjesti i ovog puta, na neki meditativan način s obzirom da se to nikako i nikako uživo ne može ostvariti. To je tako stvarna činjenica, godinama potvrđena, činjenica od koje ne želim bježati, a koju moram prihvatiti i prigrliti. I ostarit ćemo… I umrijet ćemo… ali spojena srca, iako stotinama udaljenih kilometara.
I kako da se osjeća običan čovjek… Kako da kaže svojim bićem po Smrti Božjoj, a i svojoj: “Živio sam Gospodine. Hvala ti na ovakvom životu, iako sam bio, pošteno rečeno, tvoj daleki izgnanik, kako je znao reći sv. Anzelmo.” Mi svi plačemo i teško se odjeljujemo od suza, ali je činjenica da je sam Bog plakao i da nema, duše drage, ni jednog svetog čovjeka, a da je proživio ne okusivši tvrdu koru kruha, pepelom pokrivenu glavu i bič po tijelu svom.
opis fotografije: meditacija čovjeka na vrhu planine za vrijeme zalaska sunca (© dreamstime)
Nakon svih prekrasnih i očaravajućih trenutaka, doći će trenuci kad ćemo se mi pitati puno toga, jer će nam i puno toga biti nejasno. Koliko god bilo lijepo može se uživati, ali zaiskat će se duša u onaj čas, možda i meni, a možda i tebi, kad se budemo najmanje nadali. I pitat će nas: “Gdje ste bili?” Pitat će nas: “Zašto ste nas napustili?” Možda nas neće suditi, ali i s oprostom zaboraviti nikad neće. Bili smo odgovorni za njihove duše, a što smo učinili? Gradili smo svoje bazilike internetskog svijeta! Duhovno se čak prepucavali! Ljubili smo lika svoga, a zaboravili da se preko noći nisu imali čim ni pokriti, kamoli utopliti! O, oče zemlje ove na kojoj pišem… kako li ljubim žulje i rane i krv i sve ono što si i čim si gradio kulu mog života…
Veliko i tragično prokletstvo jest upravo ono ljubiti kad je kasno. I koliko god se čovjek trudio stići sve, obaviti sve… opet ostaje proklet trenutak mog užitka, a tvog trpljenja ili obratno. U koji sat ti brat podnosi krvav znoj? Jesi li se pitao: “U koji trenutak bližnji trpi, oplakuje… pati…?” Jesi li se pitao: “Zašto sam Gospodine ostavljen na životu, kad je toliko njih smrt podnijelo za ovu domovinu? Zašto sam ja… baš ja… ostavljen na životu i to u onim trenucima kad su drugi nemilo ginuli?” Kad čujem smijeh taštine i radost pakla Zemlje po kojoj hodim, smrznem se od tuge i žalosti, jer znam… u tim trenucima oni su trpjeli, šutjeli, a podnosili gorak okus boli…
opis fotografije: rozi cvijet po podu (© dreamstime)
Sve u životu ima smisla, jer dok netko želi malo pažnje, tek topline i nježnosti, a uz to ispiti s nekim i šalicu čaja, ne želi ništa loše. Taj čovjek ili ta žena… ne želi ništa loše. Niti zaštićenosti… niti sigurnosti… niti ograđenosti… nema, htjeli ili ne-htjeli, na ovaj ili onaj način to pridobiti za sebe ili nekog svog. I dok će jedni reći: “Krv smo prolili!”, drugi će reći: “Bili smo gladni!” I to je dokaz: svi trpimo. Podnosimo dio svoje boli. A zašto? Zato jer ovaj život je spreman i najplemenitiju osobu dovesti do rugla i sramote… Ne potvrđuje li to Sin Vinogradara, ubijen na Drvu Života?
Voljeti nije lako. To se u jedan liježe svake noći. To se u šest ujutro spremno probuditi svakog jutra. Radi sebe? Ne… nego radi nepokretnog djeteta… Jer do njega treba doći čvrstim zagrljajem molitve anđela, kao i majčinim oplakanim suzama i umorom koji dovodi do onog raspeća čovjeka: “Bože, ja definitivno ne mogu više, jer da mogu ne bi me bacalo u takav umor, gdje bez sna apsolutna nemoć vlada.” Upravo takvo herojstvo života danas više – manje onih kojima je stalo do svega održava čovječanstvo budnim, živim… bez težih posljedica koje su moguće. Duboko vjerujem, bez težih posljedica mi Hrvati ćemo opstati, jer moglo je biti i razornije i još krvavije…
opis fotografije: s ružama pred Prvu svetu Pričest (© dreamstime)
Bože, sklopit ćemo svoje ruke i pognut ćemo svoje glave. Tebi dolikuje Sion i Kći Siona dolikuje Slava Jeruzalema. Bože, blagoslovi nas. Uvedi nas Ti u misterij ovog dana i u život ove sadašnjosti. Budi s nama svakog trenutka i nema se proslavi Slava Tvoje Vječnosti. Gospodine, molit ćemo… Trudit ćemo se i dalje i raditi, a Ti bdij nad svakim djetetom Svojim i čuvaj ga…