Zahvaljujući doprinosu Liturgijskog pokreta liturgija daje teologiji značajan poticaj, otvarajući nove obzore, pružajući gotovo zabranjeno i neistraženo blago, otkrivajući izvore te šireći metodu istraživanja. Na sličan se način i sama teologija time izdiže s razine dotadašnjega apstraktnog rasuđivanja do nove razine koja je egzistencijalno konkretna u duhovnom i životnom smislu.
S druge strane, liturgija, promatrana izvan okvira obrednoga formalizma i rubricizma, u pastoralnoj praksi ponovno postaje privilegirano mjesto gdje se vjera izražava na najbogatiji i najintenzivniji način, jer vjerovati ne uključuje samo intelektualni aspekt, već cijelu osobu i postojanje. Liturgija postaje teologija na djelu koja se živi u Crkvi: pomaže vjerniku iskusiti u slavlju događaje spasenja u koje vjeruje.
Konkretno liturgijsko slavlje, u konačnici, omogućuje dublju spoznaju otajstva vjere. Liturgija tako ponovno ulazi u najintimniji život Crkve pa ju teologija, duhovnost i pastoral ne mogu zaobići ili izostaviti. Naravno, liturgija po svojoj naravi nije u potpunosti pastoralna i ne može ju se svesti samo i isključivo na pastoralnu dimenziju, ali pastoralu daje onaj temeljni smisao.
Sam pastoral doživljava svoj vrhunac u liturgijskome slavlju kao trenutku konkretnoga ostvarenja Božjeg stada koje, predvođeno svojim Pastirom, uvijek iznova pristupa oltaru i Kristovu svećeništvu kao izvoru i nadahnuću za postojanje i djelovanje.
© Izvadak je to ulomka Probuđeno zanimanje za liturgijski pastoral, sred članka teme liturgijsko – pastoralnog lista Živo vrelo, br. 4-2019., Krist – pastir Crkve. Uz razmatranje i riječi Milana Danuča, pokušajmo i mi na neki način upoznati stvarnost ljepote pastorala – stvarnost liturgije.