Kad bi hrvatska službena državna politika stvarno, a ne tek verbalno, pobjedu i Domovinski rat uzimala kao stvarni i jedini temelj suvremene demokratske hrvatske države, i kad bi se hrvatsku državu tretiralo kao sustav koji je u službi hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana, onda bi cvali i hrvatsko gospodarstvo i kultura, prošlost bi imala svoje naravno mjesto, a ne bi bilo ni nečuvenih manipulacija događanjima na hrvatskom teritoriju u prošlosti ni falsificiranja hrvatske prošlosti. …
Premda je danas dobro poznato da kosti još više desetaka, možda i stotina tisuća pobijanih nedužnih Hrvata, samo zato što su bili Hrvati i što su kao takvi bili potencijal za ostvarenje hrvatske slobode i hrvatske države, leži po masovnim grobnicama širom Hrvatske, i izvan Hrvatske, osobito u Sloveniji, premalo se čini da bi im se u slobodnoj, demokratskoj Hrvatskoj iskazivao stvarni pijetet. Dok se god u Republici Hrvatskoj ne uklone sve zaprjeke istini i iskrenomu iskazivanju pijeteta svim hrvatskim žrtvama kroz svu povijest, a osobito najnovijemu valu žrtava velikosrpske agresije pri raspadu bivše države, ostat će hrvatskomu narodu nužno svjesna borba za legalni i legitimni hrvatski ideal: slobodu i neovisnost u slobodnoj i nezavisnoj državi. Zdravo hrvatsko čovjekoljublje potvrđivat će se uvijek iznova i u opraštanju i u iskazivanju pijeteta i poginulima na drugim stranama.
© Iz trideset i prvog broja Glasa Koncila, pod rubrikom komentar, autora Ivana Miklenića, pronašli smo i izdvojili za vas riječi navedenog autora naslovljene Borba za hrvatski ideal nije gotova u nadi da ćete i vi zajedno s nama promišljati kako o nevinim žrtvama našeg naroda, tako i o tom kako uistinu zavoljeti svoj narod, moliti za nj i iskazivati pijetet istinskim žrtvama nedaća svih vremena. (Katolički tjednik – Glas Koncila, kolovoz 2017.)