Postoji ta… Raskajana Ljubav… Ljubav koju u ime grešnika… u ime slabih, krhkih duša, sam Isus prikazuje, žrtvuje i pruža Svom Ocu. O, kako svetost Raskajane Ljubavi dotiče… kako li mijenja. U svom životu, doživiš stvarnost nevjerojatne Ljubavi… Ljubavi koju ne treba ni analizirati, ni opisivati… niti ikom objašnjavati. To je sama Božja Ljubav… Ljubav koja kad prodire i dira, onda ide do kraja… sve budi, sve oplakuje i sve cjeliva…
Nad tom Ljubavi ostaje molitva, kao iskaz Poniznosti, te izraz voljenja i prihvaćanja svetosti Božje Volje, jer službenik Božji po toj Raskajanoj Ljubavi prigrljuje svu Ranjenost Sina svete Vječnosti, te s Njim bivajući jedno postaje cjelina osobe… uklapajući se upravo kao ud u mistično Tijelo Krista, Sina Boga Živoga.
Gospodine, Ti koji ravnaš tijekom svjetskih zbivanja, Ti koji ljubiš sva bića i ideš dublje u nutrinu čovjeka… smiluj se nama, malenima i slabima. Smiluj se Svojim sinovima i kćerima i po molitvama zajednice Tvoje, prigrli mlaka srca. Prigrli Gospodine i to zadnje biće koje se želi napojiti na Izvorima Žive Vode… Prigli Vječnosti sveta, koja si Put, Istina i Život.
Danas, mlad čovjek ili biva kao u labirintu, nikako ne pronalazeći izlaza iz vlastitih okova malodušnosti, bezosjećajnosti, mlitavosti, tromosti… živog kaosa i nereda… ili biva zatvoren pod zidine vlastita traženja, a ne nalaženja… vlastita ispunjenja poriva, želja, čežnji, a ne pružanja zadovoljstva, utjehe, discipline upravo zajednici kojoj pripada. I to dovodi do rastresenosti i velikog ne-znanja. No, Ti Gospodine… sve to nadilaziš… i opet grliš i ljubiš čak i takvo biće.
Prigrliti nam je svetost Raskajane Ljubavi… tu žrtvu, veću od Abelove žrtve.