Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
(Mt 17, 14-20)
U ono vrijeme: Pristupi Isusu neki čovjek, padne pred Njim na koljena i reče: »Gospodine, smiluj se sinu mojemu, jer je mjesečar i zlo mu je. Često doista pada u oganj i često u vodu. Dovedoh ga Tvojim učenicima i ne mogoše ga izliječiti.« A Isus odgovori: »O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi! Dovedite mi ga ovamo!« I zaprijeti Isus zloduhu, te on iziđe iz njega. I ozdravi dječak toga časa.
Tada učenici pristupiše nasamo k Isusu i rekoše: »Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?« Kaže im: »Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete Vjere koliko je zrno gorušičino, te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.«
Riječ Gospodnja.
Svetost Milosti i Punine… pa i sam Gospodar Vjere…
odgaja nas danas i u svu Vječnost, za više ciljeve… za više stvarnosti… za ono, gdje smo istinski potrebni.
Nema stvarnosti Vjere, bez djela… osobito ne one, koju hranimo molitvom, pomoći, dobročinstvima… Sve s razlogom dolazi i sve se s razlogom razvija, pa tako i niz ovog događaja… Bio je sin… mjesečar… I trebao je stati pred Lice Milosti… pred Liječnika umorna tijela i nemirne duše… koju je Zloduh na neki način zarobio i mučio…
O, Krvi i Vodo… O, spasonosna Stvarnosti što liječiš… što vidaš rane i oslobađaš potrebite… Uistinu, ništa ne može zasjeniti Slavu Spasitelja i Otkupitelja… On, Putokaz Vjere… pravi Cilj Nade… pokazuje svojim učenicima, a i nama danas… da bez Vjere nema ništa… bez molitve, posta, napora oko stvarnosti izgradnje duha… nema ni sebedarja… ni plodonosnih čina…
Upravo stoga, molimo za dar Vjere… za dar istinskog pritjecanja u pomoć potrebitima… kao i za Milost svladavanja vlastitih nagona, te sve stvarnosti koja nas koči na putu Svetosti.
Izvor:
-
Sveta kongregacija za bogoštovlje (2009.); Red Čitanja, Svagdanja Čitanja, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb