Ruke Ljubavi

    Često se pitaš o vječnim pitanjima. Često si postaviš u glavi, u srcu… to pitanje po smrti voljenih: Pa gdje su sada? ili možda: Kako im je sada? 

    Mislite da stigne odgovor tako brzo i tako lako… O, ne… Ali to su, ljudi moji, bile ruke ljubavi. One su brižno čuvale, pazile, hranile, držale, privijale uz sebe i njegovale. To su bile ruke Vječnosti koje su i noćima i danima bodrile svoje biće… ruke voljene bake.

      I što imamo sada kad se samo sjećamo. Što imamo od toga kad se samo spominjemo nečeg što je već tako bilo i prošlo… O, Marijo… kako si Ti pak bila ponosna, poput naših baka na Svog Sina Jedinca, premda u tom slučaju nije dijete bilo u pitanju…

     I dok se ovih dana spominjem godišnjice tvoje smrti, silno pred ovom slikom molim da duša tvoja pronađe svoj mir, kao što je tijelo tvoj pronašlo svoj spokoj.

    Možda je i besmisleno puno riječi sipati, ali srce zna… srce definitivno osjeća trenutak povijesti koji oživi u sadašnjosti… on definitivno zaživi za svu budućnost. To se vidi. To se osjeti. I tu nema bojazni s obzirom na sveto strahopoštovanje pred Bogom. Čovjek kad bi htio najupečatljiviji trenutak svog života podijeliti s nekim… ma kao prokletstvo… dogodi se blokada ili ga nešto spriječi da to učini i dovoljan je samo jedan trenutak da sve ode u zaborav.

      No, ja te pitam… možeš li zaboraviti ruke Ljubavi? Možeš li zaboraviti i zanemariti dobrotu, plemenitost ili nešto sveto što ti se pružalo ili ti se pruža u životu? Možeš li shvatiti da je i Nebo spremno zaplakati i zajecati kako bi ti iskazalo zajedništvo s tobom… i Nebo… jer čovjek je postao slijepo-mrtvi hladni putnik. On kroči sulud u ovom svijetu. Obrati se prirodi… Obrati se Bogu…