Iz pripovijesti života
U Concesiju (provincija Brescia, Lombardija), 26. rujna 1897. godine se rodio Giovanni Battista Enrico Antonio Maria Montini.
Svećenikom biva zaređen 1920. godine. I dok će pravo studirati na Gregoriani, diplomaciju će na učilištu Accademia dei Nobili Ecclesiastici.
Nekad istaknuti djelatnik vatikanske diplomatske i kurijalne službe, biva savjetnikom nuncijature u Varšavi (1923.), dok djelatnikom Državnog tajništva Svete Stolice biva od 1924. godine do 1954. godine.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, zauzima se za oslobađanje, te pomoć zatočenicima, dok će na kraju rata organizirati pomoć za političke izbjeglice.
Nadbiskupom Milana biva od 1954. godine do 1963. Već 1958. godine od pape Ivana XXIII. biva imenovan kardinalom. Zanimljivo je kako biva prozvan nadbiskupom radnika, zahvaljujući isticanju socijalne poruke Crkve čim pridonosi povratku Vjeri velikog broja radnika.
Papom postaje 21. lipnja 1963. godine… i to kao prvi papa nakon 1605. godine koji uzima ime Pavao. Postajući papom, nastavlja provedbu reforme pape Ivana XXIII., te zaključuje Drugi vatikanski koncil.
U modernom duhu osmislio je ulogu i zadaću Crkve, te izdaje encikliku Ecclesiam Suam (Njegova Crkva, 1964.)
Hodočasteći 1964. godine u Svetu zemlju, kao papa, nakon sto pedeset godina biva prvim papom koji će na hodočasnički način napustiti Italiju. Potom su uslijedila njegova druga pastoralna putovanja: u Indiju (1964.), SAD (1965., nastupajući i na skupštini Ujedinjenih naroda), u Afriku (1969.), te jugoistočnu Aziju (1970.)
© Kip spomen obilježja pape Pavla VI. iz Brescie, Giovannia Battiste Montinia u Duomo Nuovo; autor Lello Scorzelli (1984.)
Gotovo svih pet kontinenata je obišao. U djelo je proveo liturgijsku obnovu, te u liturgiju uveo narodne jezike.
Imenovanjem novih kardinala iz gotovo čitavog svijeta ustanovio je sinodu biskupa (1965.); Indeks zabranjenih knjiga je ukinuo (1966.); proveo reorganizaciju vatikanske kurije (1967.)
Za Mir u svijetu, itekako se snažno zalagao, te se također zauzimao i za uspostavu diplomatskih te prijateljskih odnosa sa svim narodima i državama… osobito, komunističkim zemljama. Ekumensku inicijativu je podržavao.
Susreo se s gotovo najvišim predstavnicima drugih crkvi, te se 1969. godine i pismenim putem obratio Svjetskomu vijeću crkvi.
Godine 1968. objavljuje encikliku “Ljudski život”, zauzimajući se tako za pravo na život, te potvrđujući crkvenu zabranu kontracepcije.
Bio je to prvi marijanski papa… papa koji je podržavao mariološke susrete, često posjećujući marijanska svetišta. Mariju, sred Drugog vatikanskog koncila imenuje Majkom Crkve.
Poznata nam ostaje i njegova enciklika Razvoj narodâ (1967.) – o pravima narodâ u razvoju. Ostaje nam bitnim i apostolsko pismo Osamdeseta obljetnica, te apostolski nagovor Navještanje evanđelja, kao i posljednji proglas u kojem razmatra temeljna pitanja Vjere… posebno pojmove slobode i spasenja.
U papinskom ljetnikovcu Castel Gandolfu (dvadeset i četiri kilometra jugoistočno od Rima), preminuo je 6. kolovoza 1978. godine. Po vlastitoj želji biva pokopan u jednostavnom lijesu, u zemlji, bez nadgrobnog spomenika.
© Tapiserija s likom pape Pavla VI. koja visi s balkona na pročelju Bazilike sv. Petra za vrijeme kanonizacijske Mise – sedam novih svetaca
Blaženim će ga 19. listopada 2014. godine proglasiti papa Franjo, te svetim 14. listopada 2018.
Svoju sklonost, kao i ljubav prema Hrvatima, papa Pavao VI. će iskazati kanonizacijom prvog hrvatskog sveca, franjevca, mučenika – sv. Nikole Tavelića; beatifikacijom Leopolda Bogdana Mandića; imenovanjem zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera, kardinalom, te pročelnikom Kongregacije za nauk vjere; proglašenjem metropolija u Rijeci i Splitu, te crkvenim ujedinjenjem svih hrvatskih krajeva s Crkvom u Hrvatskoj.
Neka nas danas i u svu Vječnost prati zagovor našeg sv. Pavla VI., pape.