Jedan uistinu hodi

    Čovjek je spreman udaljiti se od Gospodara svoga života. Čovjek je spreman ići nekim krivudavim stranama i stranputicama. I ja sam spreman hoditi nekim čudnim, nepoznatim… ma ponekad, ljudi moji, čak i tajnovitim putovima. Svi mi želimo koracati, ali Jedan je koji uistinu hodi s nama, za nas i uz nas… 

     Vidite… Ljubav je uvijek tu, osjetili Ju mi ili ne. Ljubav, koja jest Bog, pruža Svoje Dlanove i želi nas imati u Svojim Prečistim Rukama i dodirnuti nas… kao što se i latice cvijeta nježno mogu dodirnuti. To nije nastrano! To je samo svet i čist Pogled same Ljubavi koja ovo čovječanstvo ne želi ostaviti samo, ali prihvaća slobodu čovjeka… 

 
 

Jedan_uistinu_hodi-01

© Sred Vječnosti… sred nebeske Stvarnosti… ugledaj se čovječe u Put pred kojim hodi Istina, koja uvodi u Život.


 
 

     Ginuli su za domovinu branitelji, a Taj Vrhunski Bog, spreman je ginuti jer ne želi odustati. Ne, On ne odustaje… Iz ovog iščitanog da se zaključiti da ipak vjerujem… da se svesti zaključak na utvrđene činjenice povijesti, povijesti koja se ne ponavlja već je i sad unikatna… i sad je jedinstvena… Bog strpljivo s anđelima sve promatra i sve vidi… Sama Svjetlost svijetli pred tminama života… 

     Ruke su anđela držale cvijet i pokušale se osloniti na čovjeka, ali čovjeka nije bilo! Ruke su anđela bile na ovom svijetu i bile su prikazane u punini nježnosti… Ja te ne želim zavarati, ali sve ogoljeno ne može po Stvarnosti Boga Života opstati u svojoj perverziji, jer je potrebno ognja da se očisti, vatre da se sažeže… i u konačnici samog Boga da se dovede k Svom Savršenstvu. 

 
 

Jedan_uistinu_hodi-02

© Mora postojati ta čežnja k Stvarnosti Ljubavi, bez koje smo ništa… i dalje sama prašina… tek ogoljen cvijet… potrebit zaštite Neba…


 
 

    Poželiš li ikad u svom životu, bio ateist, bio agnostik ili ne znam tko… reći: O, Stvarnosti koja jesi! Čega li si se sve nagledala? Što li si sve osluškivala?

    Kamo ta čežnja čovjeka ovo čovječanstvo vodi? Poželiš li za onu mrvu ljubavi bake i djeda i svojih predaka ustati iz praha… iz pepela životinjskog i krenuti na hodočašće svetosti… kostima što su umrle iscrpljene od muke rada, žudnje za vodom, te s pogledom u Nebo?! 

    Čuli smo kako su nam umrle bliske osobe i poznata je ta reakcija na to… ali kad mi umremo… hoće li biti onih koji će čuti i znati reagirati?!