Kad nema odjeka nad onim čemu smo se nadali, čemu smo težili… dogodi se slom. Negdje u nutrini bića taj slom uzrokuje apsolutno mrtvilo… ne osjećaja, čak ni životnih scena… već posljednji otkucaj koji će izreći svoje AMEN ne riječju, koliko šutnjom ovijene Svete Tišine.
Dragi brate, svaka izdaja… svaka zataja… svako odreknuće… svaki prestanak komunikacije… svaka odijeljenost, kao i opredjeljenje… zar da se zaborave? Zar da se ne pamte? Ali ne po srdžbi… ne po gnjevu… ne po zlom pamćenju… već poput Janjetova Srca darovana na samom Križu.
Što se od nas uopće ima očekivati, kad smo postali OIB na papiru? Molim, vlastoručni potpis i k tomu štambilj ukoliko ste neko poduzeće. Kravata ili mašnica, odijelo fino, good smell i sve štima. Uistinu, sve štima?!
I da hoće dalje… s pogledom u Pogled… pred Licem Zemlje… kako postupiti pred Svetom Šutnjom? Na sve Bog ni “a”… Može li biti teže? Može li… biti… teže… ? Kako da Ti se obratim… a da to ima smisla, moj Bože? Kako da Ti priđem, a da ne ostaneš nijem poput nekih poznanika, prolaznika pred mojim pogledom? Kako… ? Reci mi, Isuse, kako… ?
Utovaraj! Istovaraj! Diži! Spusti! Preuzmi ovoga… ! Preuzmi onoga… ! Dodaj ovo… ! Dodaj ono… ! A gdje si Ti u svemu tom? Možda u onom oblaku što obavija let galeba… u slow motion-u… Isuse, ja Te istinski trebam… I o tom ne treba nikom govoriti, jer dovoljan je kutak sobice, s dvije svijeće upaljene i ponekim kipom… znakovi Tvoje Prisutnosti, Tvog bivanja… uz mene…
A nije bilo teže i ne daj teže… po 16. rujnu 2016. godine.