Evo nas predraga braćo i sestre na početku novog ljeta, sred još jedne nove, Božje darovane stvarnosti. To je Božja darovana stvarnost. I ono što nam na ovu prekrasnu i jedinstvenu Svetkovinu Svete Bogorodice Marije biva ponuđeno putem Evanđelja (Lk 2, 16-21) to je upravo ono što umjetnost izražava, što pjesma opjevava… što književnost izriče i što vjekovima biva ponuđeno raznim naraštajima…
Nemojmo se bojati ničeg, pa ni onog što nije Božje, već se bojmo samo povrede i nas samih i Boga Živog. Ono što mi tako pada na pamet je upravo pitanje nakon svih tih zajedničkih i grljenja i jela i pila… nakon svih tih zajedničkih susreta: Ma… do koga mi je istinski stalo? Komu želim, poput ovih pastira, pohititi? Koga želim pronaći? … ako to nije Sin Ljubavi i ako to nije Mati Istine i Mudrosti… onda je pitanje koliko mi je do Boga stalo…
Nekad ti raskoš nije potreban. Potrebno je u svjetlu Istine biti ono što jesi. I dok se možda pitaš: Jesam li zadovoljio vlastiti kriterij? Jesam li uspio do zacrtanog cilja? … prepusti strpljivo sve Bogu u Ruke… jer ako i jesi možda iznenađen ponudom ovog svijeta i odgovorima možda čak i bližnjih, više potpuno nezainteresiranih “prijatelja”, kao i “dobrih poznanika”… Bogu sve možeš isplakati… Bogu možeš pohititi i možeš Ga pronaći…
Divna je ovo-božićna izjava, koju sam imao prilike čuti: Ne bi Bog završio na Križu, da su ljudi u redu. I kad razmislite, to je uistinu tako. Možda i tvoje srce strepi pred budućnosti ispovijedanja vlastite Vjere, ali održati se Božjim i u toj konačnici vrijeđanja, gađenja, gaženja, manipuliranja, izigravanja i potpunog ostavljanja od strane “dobrih”… ostati Božjim… e, to je PRAVI TRIJUMF VJERE.