Misterij pogleda

     Predraga braćo i sestre, danas bih se silno volio zaustaviti sred tako darovane stvarnosti, materije, čestica… prekrasnog blagostanja i života sred atoma, neutrona… elektrona… ali još i više blagoslovljene stvarnosti sred novorođenih, Nebu darovanih (umirućih), kao i nas samih… koji smo još tu… rekao bi sv. Pavao, apostol: mičemo se, živimo i jesmo… I to je stvarnost u kojoj je prvo moj odnos prema meni samom… moje viđenje mene… itekako bitno, kao i odnos s Bogom, kao i odnos s čovjekom. 

     Sve će to o mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš – riječi su koje uistinu označavaju zbilju i ono što se događa u stvarnosti oko nas. Nemojmo se ustručavati pred naletom novog. Nemojmo ni zastati, bili zbunjeni, šokirani ili nemoćni, već uvijek težimo naprijed, pa koliko god bolno bilo… jer to “naprijed” važno je urezati i upisati u testament prošlosti koju itekako želimo zaključiti. O, braćo i sestre, kad bismo živjeli stvarnost evanđelja, te evanđeoske Riječi… stvarnost Sina Vječnosti… naš bi život bio itekako plodonosan, zdrav, normalan i bogat plemenitosti, ljubavi, pažnje i miline prema najpotrebnijima. 

      Mi smo danas, kao što je o tom bilo riječi u Drugoj europskoj konferenciji na temu “Moć kao služenje”, itekako izloženi napasti… itekako izloženi poput i onih osoba u Crkvi, složio bih se s riječima nadbiskupa Jorge Carlosa Patron Wonga … koje su pozvane… na izvršavanje moći… da uspostave određenu nadmoć, često moralnu i duhovnu, iskorištavajući svetu ulogu koja im je dana, slabost i krhkost drugih te činjenicu da se u dobroj vjeri povjeravaju onima koje smatraju Božjim pomazanicima i duhovnim vođama… Dakle, predragi, napasti nikad dosta. A tom se snažno moramo oduprijeti! 

 
 

Ostaviti najmilije

© Ponekad je uistinu i ono najmilije potrebno ostaviti, poradi Blagoslova koji prethodi… Budućem, Svetom i Vječnom


 

      Koliko god mi rasli i obilovali u nutrini same Vjere… Koliko god mi imali milosti, darova i karizmi, mi nikad ne smijemo zanemariti važne kamenove u nutrini borbe protiv ovo-vremenskog Golijata: krunicu, Euharistiju, Bibliju, post, te mjesečnu ispovijed… kako bismo živjeli pročišćeno, ponizno, skrovito i nadasve poslušno svetosti Božje Volje. Ljudi dragi, svetost poslušnosti nadilazi napast i s njom vjerna duša ide dublje od očekivanog, poniznije od ostvarivog i nadasve blaženije… Gospa zna. I nisu Njene riječi: … molite na moje nakane kako bih vam pomogla beznačajne. Gospa, Majka moja, itekako zna. Sve viđeno, sve učinjeno i još mnogo više od tog… sve Nebu poznato… Gospa zna. 

       Vjerujem da su vam već sada neke naznake, kao i sam misterij pogleda, jasne. Vjerujem da imate vjeru: što preobražava, što stvarnosti vlada, što donosi blagoslov… Vjerujem da ima dobra. Vjerujem da ima svete skrovitosti… Vjerujem da ima nade i budućnosti… Da… ljudi dragi, ne bojte se sred sredstava koje vam Nebo nudi, bivajući možda i u sumnji: što, kako… već i ako treba u slijepom doticaju Ljubavi, čeznite: da Kraljevstvo Mira živi u vama, da anđeosko blagostanje hrani vašu dušu i da život svetosti uvedete u vaš svakodnevni program. Nije lako. Nije teško. 

 

     Idi i teži, te čezni… Onom što ti pripada, te zasjaj za sva vremena!