Čak je i Krist jednom zauvijek morao reći Idem, jer Bolje je za vas da Ja odem – kako stoji zapisano u evanđelju. O, tome kad budemo istinski i ja i ti promišljali, onda ćemo morati spoznati Istinu i shvatiti da ova prolaznost života nije toliko lijepa kao Vječnost i da je sve… ama baš sve samo dar Njegove neizmjerne Ljubavi.
© U našem življenju, neka nas čuva i prati Blagoslov Oca, Sina i Duha Svetog
Koliko puta netko nešto obeća… Koliko puta kroz život se protegne riječ laži… Koliko puta smo mi jedni prema drugima puni hladnoće, drskosti, neke odvažnosti… pa čak i jedni druge smo sposobni uvesti u propast pakla, okove života i privrženost grijehu.
Molitva je nešto prekrasno. Post ne može svatko podnijeti. Milostinju udijeliti može samo čovjek koji ima dar razumijevanja prema drugoj osobi. A tek Mir priskrbiti za obitelji, malene, ponizne… Vječnost je to sadašnjosti koja zauvijek traje u našim životima.
Bez obzira na pruženu ljepotu… treba biti primjer drugim ljudima… uvijek iznova ako mudro ne postupamo, nećemo znati umrijeti po ljubavi i ostaviti baštinu rada u miru… A morat ćemo sve napustiti, bilo u suzama… bilo sa smijehom…
© Valjalo bi brižno paziti na sve oko nas, koliko je to u našoj moći… do onog trenutka kad nas zemljom budu pokrili i svijeću zapalili…
Umjetnost je bogatstvo koje me dovodi do toga da se s ljubavlju i milošću izražavam onako kako najbolje znam. Čovječe, kako neki mogu godinama biti u istom grijehu. Kako neki mogu godinama međusobno biti u istom kaosu. Kako neke ništa ne odgaja za ljepotu, već za mržnju i nasilje… Čemu tolika napuhanost o paklenim, pustim, ispraznim i bezvrijednim stvarnostima?!
Možda su ovo zadnje riječi… ne vjerujem u to da nema smisla nešto što zrači iz dubina, ali vjerujem da se i anđeo najljepšeg dara može preobraziti u loše… jer je to dokazano s Luciferom. Upravo stoga, prionimo svi u poniznost ne bivajući pred čovjekom kao pudlica ili omalovaženi maleni psić neke druge vrste, već bivajući onakvog stava za koji smo stvoreni!
© Majka Poniznosti, najljepši je dar čovječanstvu
Luda je ponekad dobra želja… Toliko luda da suze izazove, da žeđa za promjenom, da čezne za ispunjenjem, ali prije drugog negoli sebe… Može li ikad dobrota biti u onoj mjeri u kojoj je dana uzvraćena? Nikada. To je bit neponovljivosti. To je bit unikatnosti. Jer Jedan je Raspet! Jedna je Krv koja otkupljuje! Jedna je Suza Božja! Jedno je i jedinstveno Otkupljenje ovog čovječanstva! Pa čak i Vječnost je jedna…
Kriste, danas želim više zamrziti grijeh i na koljena pasti, iz dubine duše kriknuti, ali jednom zauvijek proglasiti Tebe čistom i nepristranom Ljubavlju svoga života. Već sada, zasvagda, želim imati ostvaren san da ne ću samo preko Pisma Tebe poznavati, već da ću Te gledati licem u Lice puno Milosti. Kriste, koliko li slika može biti snaga, a tek stvarnost doživljaja ispunjeno Tobom…
© Blagoslovljena Sveta Obitelj… O, koliko mi možemo učiti na tom divnom, uzoritom primjeru
Neshvatili me! Nepoduprli me! Trnuli mi Duha! … Zauvijek želim biti Tvoj! Znaš li čovječe da je strašno kad osjetiš onaj fizički smrad, uzrokovan nečistoćom, a nemaš si novca da možeš sebe oprati i dovesti u red? Znaš li da je strašno kad pokušaš osjetiti smrad zatvorivši neku prostoriju par dana, pa uđeš u nju punu prašine…? A tek smrad grijeha i izopačenosti… kako to smrdi… kako to zna biti nisko… Ali ovi ljudi, taj smrad znaju pretvoriti u opijum za svoj njuh… To je takva tragedija…
Očito kad si budemo mogli reći ZBOGOM MOJ STARI ČOVJEČE… moći ćemo dobiti priliku za imati u svojoj domovini i šire… prave apostole, prave proroke, prave učenike Krista… prave ljude prožete Duhom Svetim… Jer postojeće već ubijaju, sakate, preziru, pljuju i progone… a tada tog ne vjerujem da će biti jer u Svjetlu Pravde i Milosti On će se spustiti.