Dok smo još jučer bili u zadnjem danu liturgijske godine, te se radovali i slavili blagdan sv. Andrije, apostola… dok smo razmatrali i o pozivu i o važnosti Poruke, koju nam odašilje Sin svete Vječnosti, već danas slavimo početak nove liturgijske godine i promišljamo o budnosti… o bdijenju… o Dolasku Sina Čovječjega.
Predragi u Kristu, uistinu je važno biti budan, pa i ako tvoja duša biva u teškom grijehu, NIJE KASNO… jer postoji sakrament Ispovijedi, te postoji Euharistija… gotovo svakodnevno, još uvijek… sred vaših župa, te vaših (nad)biskupija.
Danas je uistinu nekako teško taj kalež Istine Života piti, te ne može biti nikako lako kad te srce probada od boli i tuge sred stanja i odnosa s bližnjima; kad uvidiš da gotovo na tragu Vječnosti bivaš ostavljen… ali to je dio Života kojem u konačnici mi pripadamo…
I ovo u ono vrijeme, koliko god neki negirali i omalovažavali, to se itekako tiče našeg vremena… Da, to se itekako tiče nas. Ovo u ono vrijeme vrlo je važno staviti na značenje, te veličanstvom ljudskosti i dostojanstvenom hvalom proslaviti, jer to je početak evanđeoske Riječi, svetog Evanđelja.
Važno je biti pripravan… za ljubav prema bližnjemu, kao i za ljubav prema Gospodinu.
Biti pripravan… pripravnih duša… to je i Milost i Dar, kojeg uistinu udjeljuje Svetost Božje Volje uza svu našu dobru volju i dobru namjeru… i nikad ne treba zanemariti to što sred samoće možemo spoznati… to što sred molitve možemo otkriti i to što sred Ljubavi Neba koja nam se i sad pruža i dariva, uronjeni u Vječnost, možemo osjetiti… te samim tim i pridobiti za sebe i bližnje.
© I naši voljeni, koji više nisu s nama tu… bili su itekako pripravnih duša za svu Vječnost
Ljubljeni naš Gospodin, sred evanđeoske zbilje (Mt 24, 37-44) nam progovara i o Noi, te o realnosti sveg bivanog.
Sjećate se onog rečenog kako sunce sja i nad dobrima i nad zlima, te kako kiša natapa polja i dobrima i zlima… Mi bismo sigurno rekli kako je riječ o golemoj nepravdi, ali Bog pruža priliku i tim zlima, dok vjerujem u Nadi da će doći do ostvarenja obraćenja.
Puno tog je nama nepravedno, a ni mi nismo zlatni. Zar ne?! Ni mi nismo zlatni… i mi smo od propadljivog i pokvarljivog materijala, no uz intelektualnost mi možemo itekako dokučiti kome pripadati, te spoznati da Bogu sve pripada i utvrditi da i taj u budućnosti prah i pepeo zasad, dok postoji vremena, može biti obraćen.
Prije nekoliko dana smo, tu u župi, proslavili sv. Misu za naše pokojne iz vlastite obitelji… Zanimljivo, kako je tih dana (11. studenog) bila deseta godišnjica smrti moje bake. Proslavili smo i Dušni dan i na dan Svih svetih obilazili groblja i mjesta ovozemnih počivališta… ali predragi, kad se sjećamo naših preminulih, sjetimo se i molitve za njih.
Ništa tako našim milima ne može pomoći kao istinska i iskrena molitva. U ovih, samo par godina, otišao je “lijep broj”, kako se mi znamo, za nešto pozitivno izraziti… u Vječnost. No, mi smo povezani. I Nebo i Zemlja… sve ostaje i biva povezano.
Kad se sjetim bake, kao da je i danas živ prizor: sjedi u dnevnom boravku, sa maramom na glavi i dostojanstveno moli krunicu… Toplina, Ljubav, Mir… sve što posjedujemo i što su posjedovali naši dragi, Vječnosti je primjerak.
Govorim o smrti, jer pripravnih duša i nju je potrebito proživjeti… I kao što su naši mili iščekivali, prognozirali, te budno i zorno molili; radili na sebi i radili za domovinu, tako i mi, vjerno i odano do Dolaska Gospodnjeg ostanimo budni, trijezni i nadasve pripravni.