Iz poglavlja Svećeničko ređenje – dušobrižništvo – doktorat, autobiografskoga djela MOJ ŽIVOT, Josepha Ratzingera
Koncem listopada primili smo podđakonsko i đakonsko ređenje. Time je započela uža priprava za svećeničko ređenje koje je tada izgledalo nešto drukčije nego danas. Ponovno smo svi bili zajedno u sjemeništu u Freisingu radi uvođenja u praktične vidove svećeničke službe. Tu je, između ostaloga, ulazilo i vježbanje u propovijedanju i katehezi. Ozbiljnost ove priprave iziskuje čitava čovjeka, a ja sam s tom pripravom morao pokušati povezati i izradu svoje teme.
Tolerancija kuće i uviđavnost mojih kolega omogućili su mi da ostvarim ovu kombinaciju. Moj brat, koji je sa mnom išao putem prema svećeništvu, preuzeo je na se – koliko je bilo moguće – sve praktične vidove priprave za svećeničko ređenje i mladu misu. Moja se sestra, koja je u to vrijeme bila zaposlena kao tajnica u jednome odvjetničkom uredu, u svoje slobodno vrijeme na uzoran način brinula za čistopis rukopisa. Tako sam ga mogao predati u postavljenu vremenskom roku.
Bio sam sretan kada sam konačno bio oslobođen ovoga lijepa, ali teška tereta, i kada sam se, barem dva posljednja mjeseca, mogao posve posvetiti pripravi za velik korak: za svećeničko ređenje koje nam je kardinal Faulhaber podijelio u freisinškoj katedrali na dan sv. Petra i Pavla 1951. godine. Bilo nas je preko četrdeset kandidata koji smo na poziv “Adsum” rekli: “evo me” – jedne blistave nedjelje koja kao vrhunac života ostaje nezaboravna. Ne smijemo biti praznovjerni. Ali, u trenutku kada je veliki nadbiskup polagao ruke na mene, jedna je ptičica – možda ševa – s glavnoga oltara poletjela katedralom i zapjevala radosnu zahvalnicu. Za mene je to bilo kao da mi je glas odozgor rekao: “Dobro je tako, na pravome si putu.”
Potom su slijedila četiri tjedna koja su bila jedna jedina svečanost. Na dan prve mlade mise naša je žuna crkva Sv. Oswalda zasjala u svojem najljepšem sjaju, a radost, koja je gotovo dohvatljivo ispunjala čitav prostor, sve je na najživlji način uvlačila u “aktivno sudjelovanje” u svetomu događaju kojemu nije bila potrebna nikakva vanjska uposlenost. Pozvani smo da mladomisnički blagoslov odnesemo u sve kuće. Svuda su nas, čak i posve nepoznati ljudi, primali s takvom srdačnošću kakvu do tada nisam mogao ni zamisliti. Tada sam posve neposredno iskusio koliko ljudi čekaju svećenika, koliko čekaju blagoslov koji dolazi iz snage sakramenta. Tu se nije radilo o mojoj osobi ili o osobi mojega brata: što bismo mi mladi ljudi sami od sebe mogli značiti mnogima s kojima smo se susreli?
Oni su u nama gledali osobe koje je dodirnuo Kristov poziv i koji njegovu blizinu nose ljudima. Upravo zbog toga što u središtu nismo bili mi, mogao je tako brzo nastati srdačan ljudski odnos. Osnažen iskustvom ovih tjedana započeo sam 1. kolovoza službu kapelana u župi Presvete Krvi u Münchenu.
© za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2005.