Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
(Mt 18, 1-5)
U onaj čas pristupe učenici Isusu pa Ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u Kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u Kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«
Riječ Gospodnja.
Sam dragi Bog zna što je tada bilo u samom umu učenika… srcu apostola… pa su išli upitati Isusa Tko je… najveći… no, predragi… koga to Isus stavlja za primjer veličine?! Koga to Isus stavlja za uzor svojim učenicima?!
Nama je uistinu, promatrati, sagledati i u konačnici diviti se veličini malenih… veličini djece… Isus ih je silno volio. Isus ih je itekako bitnima smatrao.
Vječnost nas sve poziva da se ugledamo u stvarnost malenosti, skrovitosti i poniznosti. To je imala Blažena Djevica Marija… To su imali sveci… To je ono što se traži…
Upravo stoga, pozvani smo oživjeti poniznost… oživjeti onu stvarnost koju je ponekad teško prihvatiti, ali stvarnost koja itekako uči, odgaja, oplemenjuje i usavršava.
Postajući malenima, mi oživljujemo stvarnost poniznosti: bivajući uslužnima i u sitnicama… ljubeći svoje bližnje i u manama… te prihvaćajući stvarnost križa i u suši života, kao i u trenucima kad nema Milosti, koliko suhoće… kad nema Prisutnosti, koliko boli ta praznina i odsutnost Neba…
Zagovorom sv. Ivana Bosca, prezbitera… neka nam ovaj dan bude u znaku budnosti i blizine mladima, djeci i napuštenima… upravo onima koje je on ljubio i sred Neba uzimao, poput Krista za primjer i uzor drugima.
Izvor:
- Sveti zbor za bogoštovlje (1991.); Red Čitanja, Svetačka Čitanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb