Znate, ne samo Riječ Evanđelja, već čitav prizor koji donose sva čitanja u službi Riječi koja se u rimokatoličkom bogoslužju ovog dana izvršava mi daje naslutiti neizmjernu i gotovo nevjerojatnu veličinu svete Božje Milosti.
Ne fali li vama Ta Nježnost Sama i Milosrđe koja jest Bog? Ne fali li vama malo onog direktnog kontakta Neba i Zemlje, odnosno Boga i proroka? Boga i čovječanstva? Svet je ovo dan… gdje gotovo iz strahopoštovanja pred činom pečaćenja Križa iz Muke Gospodnje i hvale anđeoske svetoj Krvi… želim promišljati o utkanoj slici anđeoskog života.
Malo dijete prima na čelo pomazanjem Križ… Dijete Isus, od male dobi, već od Hoda iz Betlehema u Egipat proživljavao je trpljenje. Danas, usudio bih se reći, da se pitam… Biva li Nebo na neki način od Isusa napušteno i s čovjekom prijeđen onaj ponovni trenutak hoda u pustinju? Ni zbog čeg drugog, već zbog Spasenja. Da… pomirite se s Bogom, jer nema drugog načina za upoznati Njegovu Ljubav doli su to počeci Pomirenja… Nema drugog načina za pridobivanje zagrljaja zajednice, doli je to sakrament Zagrljaja, Ljubavi i Pomirenja…
I kad shvatim kako Bog uistinu na skrovit način djeluje i danas, ne može čovjek, a da ne proplače… jer Ta Ljubav izaziva snažnu emociju… Teško je odvojiti se od discipline rada, tereta posla, obveza dana… a naša duša tako treba pustinju i Gospodina i anđele… O, ljudi dragi… da samo znate kako mi srce za ove tri stvari ludo lupa… i da samo znate kako ovo Evanđelje budi u meni poticaj za Skrovitom Stvarnosti…
Nekad je pedeset ljudi znalo dnevno čitati moje riječi, a danas ih je ni deset… Ali kad vidim kako mi neki vrijede više od svih pedeset, dao bi im da okuse tu ljepotu Križa s tihom Patnjom… Naš narod ima jedan mali križ zapečaćen na čelu proroka… od svih naroda u svijetu… Taj prorok je svećenik… Nemojte mi zamjeriti, ali usudit ću se reći da kad vidim njega i njegovu patnju, vidim doslovce… utkanu sliku anđeoskog života… puno Mira, pored tihe Patnje…