Veličina stvarnosti koju čovjek čovjeku može pružiti jest s potpunim povjerenjem biti ono što je! … ono što je u odnosu s njim, u odnosu prema Bogu… još više u odnosu prema samom sebi.
Predragi u Kristu, bojim se da smo mi sami pred Bogom kontradiktorni… i da smo jednostavno jedno spremni obećati, a nešto sasvim drugo, grešno, izvršavamo. Bojim se pitati: Da li ta stvarnost u kojoj se pronalazi moj život, istinski na pravom putu… ili sam pak negdje pogriješio? … jer sam zanijekao i tisućiti put obećavši ne ispunio. To je za moj pojam – tragedija, a za Božji pojam ne znam… možda je i maleni skriveni Osmijeh po spoznaji: Promijenit ćeš se i bit će sve dobro.
Ljubljeni u Kristu, najiskrenije vas molim: Budite srčani, priznajući istinitu stvarnost onakvom kakva jest – bila tragična ili komična; tužna ili vesela… jer život prođe, a izdaja s ožiljkom dođe i neki se, na svu žalost, nikad ne oporave od nje. A vidite Krstitelja… vlastitu glavu za svog rođaka, jer mu je bio i više od krvnog srodstva… jer ga je još u utrobi majke osjećao.
Ove riječi, kao i one krstim vodom… potom: nisam dostojan odriješiti remenje na obući prekrasni su i tako istiniti prizori o kojima smo pozvani itekako razmišljati. Gdje se krije tvoj istinski prizor stvarnog odgovora tvog srca, tvog življenja pred odnosom s Isusom? Gdje se krije tvoja rana od koje se Bogu teško predaješ? Gdje se krije ta bol kojom ne možeš naprijed?
O, sv. Krstitelju, pomozi nam na putu Poniznosti, Malenosti, Skrovitosti… koje si ti itekako znao živjeti. Pomozi nam rode Sina Vječnosti da se istinski obratimo, istinski pokajemo i istinski započnemo NOVOST SVETOSTI PRIZNANJA kakvi smo uistinu pred Sinom, jer tek tako možemo k Ocu.