Predragi,
volio bih da ove večeri osobito promišljamo o tako posebnom evanđeoskom ulomku (Mk 9, 41-50).
Moć Istine nedokučiva je! Moć Boga Živoga nadilazi sve, a Pravda biva itekako Životom potvrđena i Životom prožeta… Čijim? Onim Isusa Krista, Raspetog i Uskrslog.
Ma Božje Riječi sred ove evanđeoske stvarnosti su tako posebne, da se osjećam i zaštićeno i zabrinuto. Njegova vječna sveta Riječ biva neuništiva i ti se čovječe nemaš čega bojati, ako si na pravom putu, ali ako nisi… onda si dobro pročitaj retke… Da, da… Dobro si pročitaj i utvrdi se u Vjeri.
Baš danas, kad gostimo bližnje, bivamo i mi ugošćeni od samog Krista. Baš danas, kad promišljamo o bludi i grijehu, Krist kao da potvrđuje kako je uistinu potrebno odbaciti to od sebe… Odbaciti tu mučnu i bolnu stvarnost koja vodi u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.
I soli i mira… O, tom želimo promišljati… U tom želimo biti…
Kako smo mi ljudi potrebni onog pravog začina… još više Prave i svete, Dostojanstvom okrunjene same Mudrosti… Ma ponekad me sram, pred Živim Bogom i Živom Istinom, jer ovo sve ispisano samo može biti utvrđivanje postojećeg i ništa novo. Posvijesti si tu smrtnost, tu prašinu! Posvijesti si čovječe tu bijedu ljudskosti, od koje ništa nemamo… i za čas nestajemo…
Što to Isus govori?! Što to Bog daje na znanje?! … sakat ući u život… hrom ući u život… jednook ući u kraljevstvo Božje… Misliš da je sve to okrnjeno?! Misliš da je sve to skupa suludo?! Ja ne mislim… pa Krist zna zašto, jer i za prljave tragedije stvarnosti netko treba odgovarati… Evo vam soli! Evo vam mira!
Želiš griješiti… Onda snosi i posljedice. Gospodine budi nam Milostiv i Blag, a osobito onima koje ove večeri čeka sudbina smrti, a umiru u teškoj grešnosti i nesavladivosti kroćenja vlastita bića… Isuse, Blagi… Isuse, Mileni… oprosti im i smiluj im se.