Kako bi bilo lijepo kad bi ti mogao darovati novo jutro i novi dan onda kad ga ne možeš imati… O, kako bi bilo lijepo tad prigrliti svetost duše koja se obnovila, kao da se rodila! No, tko te uništava? Tko te “guši”? Tko ti ledi nekoć premekano srce koje ti sam Gospodin udjeli? Tko je krivac? Tko…?
Dok mi padaš na pamet… dok te promatram u slici stvarnosti Euharistije i stanja u kojem se sad pronalazi tvoja duša… ja ne mogu, htio ili ne – htio… ja ne mogu, a da ti ne pomognem… bar malo, koliko mogu. Moje riječi, moguće i tlapnja za neke, ništa su naspram evanđeoskih riječi koje ti poželim u ovo jutro poput svježine daha mile Prirode udahnuti u srce, dušu… u tvoj život koji se nastavlja…
I upravo kad blaženstvo Trenutka nadođe, Riječ Umjetnika pristupi, nadođe Harfa Arkanđela. Po Križu nikad nije bilo pretjerivanja od strane onog koji je trpio… nikad nije bilo ni kazne… Po Patnji rodila se Akcija u kojoj smo svi djelovali. A što se rađa onda kad tako hladno zaboravimo jedni na druge? A što se rađa onda kad glumim da sam netko i nešto, a prokleto ništa ne postižem i ništa ne primam… koliko li kao i oni udarce dan za danom, jer mi smo ko ovce za klanje stvoreni u ovom svijetu pustoši i ludila.
opis fotografije: rukovanje starije časne sestre s mlađom sestrom (© dreamstime)
Kao što se brzo iz tjedan u tjedan u crkvama pale svijeće, pa ovu nedjelju već treća će biti upaljena, još više nekako Bog pali lampice svetih nadahnuća. Kako li je to plemenito od Njega. Sjeti se samo onog trenutka kad si silno ostao iznenađen koliko netko može biti dobar prema tebi, pa upali potom i ti lampicu da si posvjestiš kako tek Bog može biti dobar prema tebi u trenutku kad ga budeš najviše trebao, a najmanje se nadao da je baš On taj koji sagorijeva od Ljubavi i Plemenitosti prema tebi.
Molim za tebe… I dok molim još više i više imam potrebu moliti… Molitva me tješi. Ona kaže: Samo strpljivo, draga dušo. Samo strpljivo, jer sve će jednom biti u redu. Molitva me hrabri. Molitva me jača. Molitva je silna, jer uvidi ona laž i miče je od sebe, a uvidi i Istinu i mami je k sebi. Što to čovjek promrmlja… Što to čovjek progunđa… U tišini, molitva otkriva koliko su sve te stvari i sitnice života dokaz slabosti i krhkosti obična stvorenja – čovjeka. Upravo stoga, zajednička molitva je moja topla preporuka za Novi Osvit tebe i mene.
Toliko puta hoću ovo, pa hoću ono… Toliko puta se izludi čovjek i slomi oko toga da li je izabrao dobro ili je pak pohitio nečem krivom. Sitnice nekom, dok će drugu osobu te iste sitnice dovesti možda do blagog ludila, jer nije znao procijeniti… Nije mu imao tko pokazati. Nekom je možda suđeno da bude prosjak. On nije birao trenutak kad će ga izbaciti ovrha iz kuće. On nije birao trenutak kad će završiti tek s bocom pive u ruci na ulici. Kao što ni onaj siromah Frane što dođe uvijek po šalicu svog caffè macchiato u moj prostor gdje radim, nije birao trenutak kad će biti ovako slab, izderane odjeće, s mirisom alkohola, tek raščupane kose… na ulici…
opis fotografije: prazna pozornica; ilustracija predloška za zidnu prezentaciju (© dreamstime)
A naša djeca bi što htjela… ? Reflektore pred sobom. Novinare da ih prate. Adutima i niskim udarcima zadovoljavati i zadiviti druge. Što bi htjela kad vide jeftini i iznakaženi celebrity stav. Najgore je to, dragi prijatelju, ući u taj svijet. Najgore je ući u zamaskirani svijet pažnje, odlike, pljeska i bljeska. Najgore je to… Često bi znao otac reći: Pitat će te jednom starost gdje ti je bila mladost. A ja strepim. Već sada sa suzama gledam na sve ove događaje i promišljam: Bože moj, a što ako je sve ovo plod mašte i fantazije, a daleko otišlo od realnosti i od Tvoje Volje.
Baš zato, želim ti ukazati da sam pisao s ljubavlju i iskrenošću. Ni jednog jedincatog odgovora nije bilo, ali čudo je to kako Nadu nikad gubio nisam. Vjera, kao da je gotovo uvijek hranila tu Nadu u mom životu. Možda sam pogriješio… Možda bi se trebao definitivno sramiti svojih tužnih postupaka. Možda bi svake večeri pred spavanje trebao bolje ispitati svoju savjest kako bi sutrašnjica bila bar malo bolja nego dan koji je minuo kao san. I možda ovo, možda ono… Tko će budalu ispraviti? Tko će luđaka unormalizirati? Tko će bez sluha čovjeka saslušati? Tko… ?
Nije li ovo dokaz upravo onog da moramo imati nadljudsko strpljenje, jer truju nas i salmonelom i tko zna čim sve ne i kakvim proizvodima, a mnogi gutaju, mnogi umiru, dok se stvarni razlozi smrti prikrivaju gotovo svakodnevno. Toliki umor… Tolika želja za snom… Čim se počne raditi: O da mi je bar malo još spavati. Puno isprepletenih i povezanih i nepovezanih misli. Bože… Bože… Bože… Zar si odustao od ovog ljudskog roda? Zar ti je postalo teretom slušanje svakodnevne jadikovke onih kojima nije dan drugi znak doli znak Jonin… preljubničkog roda? Bože… Tko više može spoznati je li u Milosti ili u Ne-Milosti? Tko više da spozna… kad su se i ono malo kapi suza… osušile?
opis fotografije: posegnuti ćemo svi mi, poput ove žene, i za praznom stolicom, ako treba, da oplačemo tu tugu nakon gubitka nekog koga smo voljeli (© dreamstime)
Nije li čudesno to što mi baš Ti nedostaješ i što ne mogu, a da ne poželim kraj sebe uhvatiti komadić nečeg i približiti sebi i to… baš to… dohvatiti čvrsto u znak onog što mi nedostaje… Tijelo je spremno čak ispisati, pod utjecajem duše, najljepše, a ujedno i najstvarnije što osjeća. Kad bi čitav svijet bio takav, bilo bi drugačije disati, živjeti i umirati u njemu… Možda je ovo razdoblje pred rat, pred novu bitku… Možda će neki od nas ostati kao invalidi dalje živjeti, dok će neki s teškom ozljedom u smrt poći… To nije igrica: ranim te, pa imaš još nekoliko života… Ne… Ranom može završiti ova sudbina. Kad bi mlad čovjek posvijestio ono što mu igrica posvješćuje, ne bi je više ni upalio, a kamoli zaigrao!
Neka nas umor ne savlada. Ne bismo trebali podlegnuti umoru i prihvatiti olakšicu koja nam se nudi dok gore svijeće koje smo zapalili pred molitvu. Hrabro stupiti pred Onim što vječno promatra, izazov je koji možemo već sada polako uvoditi u naš život. Kako? Moliti Duha Svetog… i sve svece i Djevu Mariju… Moliti… Umor ne bi trebao svladati krhka čovjeka, jer čovjek može to nadvladati i pobijediti snagom volje… Zasvirajte anđeli tu lijepu melodiju dok mi molimo na zemlji. Zasvirajte i zapjevajte našem Gospodinu… Tako dirljivo svirajte da nas potaknete da zaplačemo… Dirljivo svirajte i budite ustrajni i usklađeni.
Za neke stvari potrebna je samo jedna riječ, a ja vam, ljudi dragi za kraj ostavljam da promotrite samo jednu sliku… i pitajte se: Zašto je Bog tako strpljiv da devet mjeseci mora proći da se rodi čovjek?
opis fotografije: fetus star oko tri mjeseca – četrnaest tjedana (© dreamstime)