Abrahamova žrtva

     Abraham uze drva za žrtvu paljenicu, stavi ih na svoga sina Izaka, a u svoju ruku uze kremen i nož. Tako pođu obojica zajedno. 

     Izak koji sam nosi drva za svoju žrtvu paljenicu slika je Krista koji je sam nosio svoj križ, a ipak je dužnost svećenika da nosi drva za žrtvu paljenicu. On je, dakle, bio i žrtva i svećenik. Na to se odnosi i dodatak: Tako pođu obojica zajedno. 

     Dok Abraham kao žrtvovatelj nosi vatru i nož, Izak ne ide iza njega, nego s njim, da se pokaže kako i on zajedno s njim vrši svećeničku službu. 

     Što slijedi poslije toga? Izak reče svome ocu Abrahamu: Oče! Taj sinovlji glas u onom času bio je kušnja za Abrahama. Kako li je sin koji treba da bude žrtvovan tom riječju potresao očevu dušu? Premda je Abraham bio čovjek vrlo jake vjere, ipak postaje osjećajan i odgovara: Evo me, sine! A sin će: Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu? Sine moj – odgovori Abraham – Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu. 

     Dira me tako pažljiv i oprezan odgovor. Ne znam što je vidio u duhu, jer nije rekao za sadašnjost, nego za budućnost: Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu. Sinu koji ga pita za sadašnjost, odgovara za budućnost. Bog je sam providio janje za žrtvu u Kristu. 

      Pruži Abraham ruku i uzme nož da zakolje svoga sina. Uto ga zovnu s neba anđeo Gospodnji i poviče: Abrahame! Abrahame! Evo me! – odgovori on. A anđeo će mu: Ne spuštaj ruku na dječaka, niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš. Usporedimo to s riječima Apostola gdje govori o Bogu: On nije poštedio vlastitoga Sina, već ga je predao za sve nas. Gle kako se Bog natječe s ljudima u plemenitoj darežljivosti. Abraham je prinio Bogu smrtnoga sina koji neće umrijeti, a Bog je predao smrti za sve nas svoga besmrtnoga Sina. 

      Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – iza njega ovan, rogovima se zapleo u grmu. Čini mi se da smo već spomenuli kako je Izak bio slika Krista, ali izgleda da i ovan ovdje predstavlja Krista. Vrijedno je potruditi se da bismo upoznali kako može i jedan i drugi predstavljati Krista, Izak koji nije zaklan i ovan koji je zaklan. Krist je Riječ Božja, ali Riječ koja je tijelom postala. 

     Trpio je, dakle, Krist, ali u tijelu; podnio je i smrt, ali ju je zapravo podnijelo tijelo čija je ovdje slika ovan, kao što i Ivan kaže: Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijehe svijeta. 

      Riječ je ostala u neraspadljivosti, a Riječ je u pravom smislu Krist kojega je slika Izak. Zato je on i žrtva i svećenik po duhu. Onaj koji prinosi Ocu žrtvu po tijelu, sam se prinosi na žrtveniku križa. 

 
 

© Iz Homilije o Knjizi Postanka, Origena, prezbitera (Časoslov rimskog Obreda, III | KS, Zagreb, 2012.)