Upravo danas, kako god to paradoksalno zvučalo, postoji čežnja za vjerom: sam svijet planiranja i istraživanja, egzaktnog izračunavanja i eksperimenata očito nije dovoljan. Od njega se u osnovi isto tako želi osloboditi kao i od stare vjere, čija oprečnost s modernim znanjem čini da ona postaje teško breme. Ali ona ne bi mogla biti breme da se čovjek ipak na neki način ne osjeća njome dirnut, da ne osjeća kako ga se ona tiče, kad u tom ipak ne bi bilo nešto što nam na tom mjestu nalaže da tražimo dalje. …
Odustajanje od istine same, ograničavanje na ono zamjetljivo te na valjanost metoda, pripadaju tipičnim obilježjima moderne znanosti. Čovjek se kreće još samo u vlastitom kućištu, poboljšanje njegovih metoda promatranja nije ga dovelo do toga da se više oslobodi samoga sebe i da prodre do temelja stvari, nego ga je, umjesto toga, učinilo zatočenikom vlastitih metoda, zatočenikom samoga sebe.
Ako je literatura mjerilo svijesti nekog društva, tada ona vodi do uznemirujuće dijagnoze o situaciji današnjeg čovjeka: raširena literatura apsurda pomaže da kriza pojma stvarnosti, u kojoj se danas nalazimo, postane bjelodana.
© Neka ova uistinu i proročka i jedinstvena savjetna riječ našeg dragog pape u miru, Benedikta XVI., nekad kardinala Josepha Ratzingera, potakne našu svijest na promišljanje, kako o osobnom odnosu prema stvarnosti, materiji, još više prema odnosu sa sobom i s Bogom (VJERA I BUDUĆNOST, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, rujan 2008.)