Sada dušu obuzima strašna tmina. Duša u sebi vidi samo grijeh. Ono što osjeća je strašno. Osjeća se napuštenom od Boga i kao da je predmet Njegove mržnje. Samo je korak od očaja. Brani se kako može, pokušava probuditi pouzdanje, ali molitva joj je još veća muka; čini joj se da kod Boga izaziva još veći gnjev, nalazi se na nedostižnom vrhuncu koji se izdiže nad bezdanom.
Duša se upire prema Bogu, ali se osjeća odbačenom. Sve muke i trpljenja svijeta nisu ništa u usporedbi s tim osjećajem u koji je ona posve uronjena – to je odbačenost od Boga. Nitko joj ne može donijeti olakšanje. Vidi da je sama, nikoga nema tko bi joj stao u obranu. Uzdiže oči k nebu, ali zna da to nije za nju – za nju je sve izgubljeno. Iz tame upada u još veću tamu, čini joj se da je zauvijek izgubila Boga, onoga Boga kojeg je toliko ljubila. Ta misao izaziva u njoj neopisive muke. Ipak, ona se s tim ne miri, pokušava pogledavati u nebo; uzalud – to joj stvara još veću muku.
Takvu dušu nitko neće prosvijetliti ako je Bog želi držati u tami. Osjećaj odbačenosti neopisivo je živ i užasavajući. Iz srca se uzdižu bolni jauci, toliko bolni da ih nijedan duhovnik ne može razumjet, osim ako je to možda i sam iskusio.
© Neka se remek djelo DNEVNIK Milosrđe Božje u mojoj duši, s. Marije Faustine… proslavi na osobit način i u onim životima koji se nalaze baš u kušnji nad kušnjama gdje gotovo Boga sred sveg doživljavanja ne uočavaju, ne doživljavaju (Družba svećenika Srca Isusova | SCJ, Zagreb, 2016.)