Kad bi kome zanijemio svaki nemir tijela, zanijemjele sve slike zemlje, vode i zraka, zanijemjela nebesa, kad bi sama duša zanijemjela sebi i vinula se nad sebe ne misleći na sebe, kad bi zanijemjeli snovi i tvorevine mašte, svaki jezik i svaki znak i sve što biva samo time što prolazi, kad bi to sve zanijemjelo kod koga – jer ako tko čuje, njemu sve ove stvari govore: Nismo mi same sebe stvorile, nego nas je stvorio onaj koji ostaje dovijeka (Ps 100, 3.5) – kad bi nakon tih riječi one odmah ušutjele, jer su podigle uho njegovo k onome koji ih je stvorio, pa kad bi govorio On sam ne po njima, nego po sebi samome, da čujemo njegovu riječ, ne po jeziku tijela ni po glasu anđela ni po grmljavini oblaka ni po zagonetki i usporedbi, nego kad bismo samoga njega kojega u tim stvarima ljubimo, njega bez njih čuli, kao što se sada naprežemo i brzim se mišljenjem dotičemo vječne mudrosti koja ostaje iznad svega, kad bi se to nastavljalo i kad bi se otklonila ostala viđenja sasvim drugačije vrste i kad bi samo ovo jedno viđenje zanosilo, zahvaćalo i zadubilo svoga gledaoca u nutarnje radosti, da bi takav bio vječni život kakav je bio ovaj trenutak spoznaje za kojim smo uzdisali, zar to ne bi bilo ostvarenje riječi: Uđi u radost Gospodara svoga (Mt 25,21)? A kad će to biti? Da li onda kad svi uskrsnemo, ali se svi ne preobrazimo?” (1 Kor 15,51).
© ovaj divan razgovor pronalazimo u samom “nekrologu” Augustinovoj majci, djela sv. Augustina – ISPOVIJESTI, IX. knjiga, glava 10. (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.)
Close