Čitanje svetog Evanđelja po Luki
(Lk 6, 12-19)
U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanog Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.
Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo Njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da Ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I ozdravljali su oni koje su mučili nečisti dusi. Sve je to mnoštvo tražilo da Ga se dotakne jer je snaga izlazila iz Njega i sve ozdravljala.
Riječ Gospodnja.
Vidite, predragi u Kristu,
nad svetošću evanđeoske Riječi, uistinu, uvijek se iznova vrijedi zaustaviti i uvijek iznova, po Duhu Svetom… na nov i originalan način… vrijedi temeljito razmatrati.
Cijelu noć, nakon što iziđe Isus na goru, molio se… Bdio je… Mogli bismo reći: tijelo je trapio, ne odmarajući se fizički, već bivajući u molitvi, sjedinjen s Bogom, Ocem… dopustio je da Mu se Duša do kraja izgrađuje, da Mu se Srce sjedini sa Srcem Stvoritelja Neba i Zemlje… po Duhu Svetom, Bogu koji je jedinstven i s Njim – Isusom, Sinom svete Vječnosti, te s Ocem, Početkom i Svršetkom svega…
Nakon jedne takve ljepote proživljenosti u noći Mira, Svetosti… u Doticaju i s Ocem i čitavim Nebom… prikupljene snage za nova dobročinstva i silna Djela, koja je uz svetost Poniznosti prihvaćao od Oca i činio… odjednom se razdanilo. Dakle, noć je molitve prošla i po zori dolazi novo svitanje, novo jutro i novi dan…
Dozvao ih je k sebi… Dozvao ih je Srcu svom… A koga?! Znamo da je riječ o Njegovim učenicima i Njegovim apostolima… ali i to može i zna biti površno viđenje, jer On doziva svoje miljenike… doziva miljenike svog Srca i svoje Duše, jer je znao… Isus je itekako dobro znao na što su spremni… što su spremni učiniti za Njega, Boga i Ljubav života svog…
Imenom ih još jednom oslovimo, poput sv. Luke, evanđelista koji zapisa koga Isus izabra i prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanog Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.
Zastanimo nad ovim… Uzmimo si slobodno trenutak, jer sada što trebamo doživjeti i što si trebamo posvijestiti… itekako je važno… itekako je bitno…
Posvijestimo si ono najbitnije: Svi su oni, svih jedanaest, bez Jude Iškariotskoga, izdajnika… dali svoj život… dali svu krv… dali čitave sebe… predali sebe i dušom i tijelom Gospodinu…
Upravo stoga, njihova su Imena upisana u Knjigu Života, kao i u Sveta Pisma koja svim vjekovima prolaze ovom Zemljom, da bi svi naraštaji bili upoznati s baštinom apostola… O, kad bismo učili od njih… ljubili poput njih… čeznuli izgorjeti za Krista, poput njih…
Ljubljena naša Majko, Kraljice apostola, moli za nas…
Izvor:
- Sveta kongregacija za bogoštovlje (2009.); Red čitanja, Svagdanja čitanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb