Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
(Mt 23, 13-22)
U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate Kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli.«
»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe«
»Jao vama! Slijepe vođe! Govorite: ‘Zakune li se tko Hramom, nije ništa. Ali ako se zakune hramskim zlatom, veže ga zakletva.’ Budale i slijepci! Ta što je veće: zlato ili Hram što posvećuje zlato? Nadalje: ‘Zakune li se tko žrtvenikom, nije ništa. Ali ako se zakune darom što je na njemu, veže ga zakletva.’ Slijepci! Ta što je veće: dar ili žrtvenik što dar posvećuje? Tko se dakle zakune žrtvenikom, kune se njime i svime što je na njemu. I tko se zakune Hramom, kune se njime i Onim koji u njemu prebiva. I tko se zakune Nebom, kune se Prijestoljem Božjim i Onim koji na njemu sjedi.«
Riječ Gospodnja.
Predragi u Kristu,
današnja riječ Evanđelja (Mt 23, 13-22), tako je jednostavna i jedinstvena u svojoj bîti.
Nije to riječ upućena samo slijepim vođama. Nije to riječ upućena samo licemjerima Isusova doba… već, duboko osjećam… ta Riječ Evanđelja je upućena svima nama danas.
Znate zašto? Vrlo jednostavno… jer nebitno se stavlja iznad bitnog, nevažno iznad važnog… jer tako potrebite stvarnosti zanemarujemo i tako jednostavne, nadasve lijepe geste uvijek guramo po strani.
Samo zahvaljujući Nebu Milosti, možemo s Isusom napredovati, ne čineći stare, jeftine, te loše gluposti grijeha, već osvrćući se prema Isusovom, mi itekako možemo puno blagoslova podariti ne samo sebi i svojoj stvarnosti, već još više svojim bližnjima, koji su tog’ itekako potrebiti.
Sve više i više, lako je primijetiti… grijeh itekako nastaje iz dosade, ludila, pa i bunila čovjeka.
Dosada zavlada upravo onda kad se vlastitim mislima i srcem ne zna kako naprijed. I tužno je to što smo se odali nekim jeftinim reklamama.
Pružiti, vidjeti, pohititi… trebao bi biti moto ne samo radničkoj klasi, već apsolutno svima.
I u konačnici, ostaje zahvaliti Majci Milosti, Nebu Ljubavi, te svetosti naših zaštitnika, našim anđelima…
Ostaje čitavom koru Neba zahvaliti na svemu… i djelovati po principu: pružiti, vidjeti, pohititi. Tako neka bude.
Izvor:
- Sveta kongregacija za bogoštovlje (2009.); Red čitanja, Svagdanja čitanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb