Proglas Vjere

      Suočeni sve većom zbrkom oko nauka Vjere, mnogi biskupi, svećenici, redovnici i laici Katoličke crkve, zahtijevali su javno svjedočenje o istini Otkrivenja. Osobni je pastirski zadatak voditi one koji su im povjereni na putu Spasenja. To može uspjeti samo ako oni znaju ovaj Put i slijede ga sami. Ovdje vrijede riječi apostola: “Jer prije svega, predao sam vam ono što sam primio.” (1 Kor 15, 3) Danas, mnogi kršćani više nisu ni svjesni osnovnih učenja Vjere, tako da postoji sve veća opasnost propustiti Put u vječni Život. Međutim, i dalje je sama svrha Crkve voditi čovječanstvo prema Isusu Kristu, Svjetlu naroda (Svjetlo naroda, br. 1). U toj se situaciji postavlja pitanje orijentacije. Prema Ivanu Pavlu II., Katekizam Katoličke Crkve “siguran je standard za nauk Vjere” (Polog Vjere, IV). Napisan je s ciljem da se ojača Vjera braće i sestara čije je vjerovanje masovno dovela u pitanje “diktatura relativizma”.

 
 

1. Jedini i Trojedini Bog, objavio se u Isusu Kristu

 

       Obilježje Vjere svih kršćana nalazimo u Ispovijesti Presvetog Trojstva. Postali smo Isusovi učenici, djeca i prijatelji Božji, kršteni u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Razlikovanje triju osoba u božanskom Jedinstvu označava temeljnu razliku u Vjeri u Boga i slici čovjeka od one druge religije. Religije se ne slažu upravo oko ove Vjere u Isusa Krista. Pravi je Bog i istinski Čovjek, začet po Duhu Svetom i rođen od Djevice Marije. Božji Sin, jedini je Spasitelj svijeta i jedini Posrednik između Boga i ljudi. Stoga se Prva Ivanova poslanica odnosi na onoga koji niječe svoje božanstvo kao antikrista (usp. 1 Iv 2, 22), budući da je Isus Krist, Sin Božji, od Vječnosti jedan s bićem, s Bogom – Svojim Ocem. Moramo se s jasnom odlukom suprotstaviti ponovnom pojavljivanju drevnih krivovjerja, koje je u Isusu Kristu vidjelo samo dobru osobu, brata i prijatelja, proroka i moralistu. On je prije svega Riječ koja je bila s Bogom i jest Bog, Sin Očev, koji je preuzeo našu ljudsku narav da nas otkupi i koji će doći suditi žive i mrtve. Njemu Jedinom, klanjamo se u Jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim kao Jedinom i Istinskom Bogu.
 
 

2. Crkva

 

      Isus Krist osnovao je Crkvu kao vidljivi znak i sredstvo Spasenja ostvareno u Katoličkoj crkvi. Dao je Svojoj Crkvi, koja je “izrasla za Krista koji je umro na križu”, sakramentalni Ustav koji će ostati sve dok Kraljevstvo u potpunosti ne bude ostvareno. Krist, Glava i vjernici, kao članovi Tijela – mistična su Osoba, zbog čega je Crkva sveta, jer je onaj Posrednik osmislio i održao Svoju vidljivu strukturu. Kroz Njega, otkupiteljsko Djelo Kristovo postaje prisutno u vremenu i prostoru slavljenjem Svetih sakramenata, posebno u Euharistijskoj žrtvi, Svetoj misi. Crkva s autoritetom Krista prenosi božansko Otkrivenje, koje se proteže na sve elemente nauka, “uključujući moralno učenje, bez kojeg spasiteljske istine Vjere ne mogu biti sačuvane, objašnjene i promatrane”.
 
 

3. Sakramentalni red

 

      Crkva je univerzalni Sakrament spasenja u Isusu Kristu. Ona ne odražava sebe, već Kristovo Svjetlo, koje joj svijetli na Licu. To se događa samo kad Istina, objavljena u Isusu Kristu postane polazna točka, umjesto gledišta većine ili duha vremena; jer je sam Krist povjerio Puninu Milosti i Istine Katoličkoj crkvi, a sam je prisutan u sakramentima Crkve. Crkva nije udruga stvorena od čovjeka čija su struktura njeni članovi glasali po svojoj volji. Ona je božanskog Porijekla. “Sam Krist je autor službe u Crkvi. On ju je postavio, dao joj autoritet i misiju, orijentaciju i cilj. Opomena apostola vrijedi i danas, a proklet je onaj tko naviješta drugo evanđelje, “čak i kad bismo ga mi dali ili anđeo s neba” (Gal 1, 8). Posredovanje Vjere, neraskidivo je povezano s ljudskom vjerodostojnošću Njegovih poslanika, koji su u nekim slučajevima napustili narod koji im je povjeren, uznemirujući ih i ozbiljno oštećujući njihovu Vjeru. Ovdje Riječ Pisma opisuje one koji ne slušaju Istinu i slijede vlastite želje, laskaju ušima, jer ne mogu izdržati zdravu Nauku (usp. 2 Tim 4, 3-4). Zadaća Učiteljstva Crkve je “sačuvati Božje ljude od odstupanja i nedostataka” kako bi im se “zajamčila objektivna mogućnost ispovijedanja prave Vjere bez pogreške”. To se posebno odnosi na svih sedam sakramenata. Sveta Euharistija je “izvor i vrh kršćanskog života”. Euharistijska žrtva, u koju nas Krist uključuje u svoju žrtvu Križa, usmjerena je na najintimnije jedinstvo s Njim. Stoga, Sveto pismo upozorava na primanje Svete pričesti: “Tko nedostojno jede kruh i pije iz Gospodinove čaše, čini se krivim za onečišćenje Tijela i Krvi Gospodnje” (1 Kor 11, 27). “Svatko tko je svjestan teškog grijeha mora primiti Sakrament pomirenja prije nego što dođe na Pričest”. Iz interne logike sakramenta proizlazi da su rastavljene i građanski ponovno vjenčane osobe, čiji sakramentalni brak postoji pred Bogom, kao i oni kršćani koji nisu u potpunom zajedništvu s katoličkom Vjerom i Crkvom, jednako isti kao i svi oni koji nisu bili raspoloženi za primanje Svete Euharistije, jer ih ne dovodi do Spasenja. To ukazati odgovara duhovnim djelima Milosrđa.

     Ispovijed grijeha u Svetoj ispovijedi najmanje jednom godišnje jedna je od zapovijedi Crkve. Kada vjernici više ne priznaju svoje grijehe i više ne dožive oproštenje svojih grijeha, Spasenje postaje nemoguće; napokon je Isus Krist postao Čovjekom da bi nas otkupio od naših grijeha. Snaga Oproštenja koju je Uskrsli Gospodin dao apostolima i njihovim nasljednicima u službi biskupa i svećenika odnosi se i na smrtne i vječne grijehe koje počinimo nakon krštenja. Trenutačna popularna praksa Ispovijedi jasno daje do znanja da vjernik nije dovoljno formiran! Dano nam je Božje Milosrđe da bismo mogli izvršiti Njegove zapovijedi da postanemo jedno s Njegovom Svetom Voljom, a ne tako da izbjegnemo poziv na pokajanje.

 
 

4. Moralni zakon

 

        Vjera i život su nerazdvojni. Moralni zakon, djelo je božanske Mudrosti i vodi čovjeka do obećanog blagoslova. Prihvaćanje ove istine bitno je za sve ljude dobre volje, jer tko umre u smrtnom grijehu bez pokajanja, bit će zauvijek odvojen od Boga. To dovodi do praktičnih posljedica u životu kršćana, koje se danas često zanemaruju (usp. 2270-2283; 2350-2381). Moralni zakon nije teret, već je dio te oslobađajuće Istine (usp. Iv 8, 32) kroz koju kršćanin ide na put Spasenja i koji se možda neće relativizirati.
 
 

5. Vječni život

 

        Mnogi se danas pitaju koja je svrha Crkve u svom postojanju, kad čak i biskupi radije bivaju političari, nego da Evanđelje navještaju kao učitelji Vjere. Uloga Crkve ne smije se zanemarivati ​​trivijalnostima, već se treba vratiti na svoje pravo mjesto. Svako ljudsko biće ima besmrtnu dušu, koja se u smrti odvaja od tijela, nadajući se uskrsnuću mrtvih. Smrt određuje čovjekovu odluku za ili protiv Boga. Svatko se mora suočiti s određenom presudom odmah nakon smrti. Ili je pročišćenje potrebno ili je čovjek izravno u nebeskom blaženstvu i dopušteno je Boga da gleda licem u Lice.

        Kršćanin prolazi kroz uska vrata, jer “vrata su široka, a put koji vodi u propast je širok i mnogi su na njemu” (Mt 7, 13). Šutjeti o tim i drugim istinama Vjere i poučavati ljude u skladu s tim najveća je obmana protiv koje Katekizam snažno upozorava. Predstavlja posljednje suđenje Crkve i vodi čovjeka u vjersku zabludu, „cijenu njihovog otpadništva“; to je prijevara Antikrista. On će prevariti one koji su izgubljeni svim sredstvima nepravde; “jer su se zatvorili u ljubav prema istini kojom bi se trebali spasiti” (2 Sol 2, 10).
 
 
© catholicnewsagency.com