Čovjek je čudno biće među svim stvorenjima. Osjećamo se kao vječni prognanici koje razdire beskonačna nostalgija za Nekim kojeg nikada nismo vidjeli, za Domovinom u kojoj nikada nismo bili. Čudna čežnja!
Kamen, hrast, orao… “osjećaju” se sretnim, potpunim i ne teže k višemu. Čovjek je jedino biće u stvorenom svijetu koje se osjeća nezadovoljnim, ojađenim, frustriranim. Ispod naših malih zadovoljstava žari lomača dubokog nemira i nezadovoljstva. …
Vjerovati znači, dakle, vječno hodati tamnim ulicama, i gotovo uvijek praznima, jer je Otac uvijek u gustim sjenama. Baš to je Vjera: hodočastiti, penjati se, plakati, sumnjati, nadati se, padati i dizati se i uvijek hodati poput lutalica koji ne znaju gdje će spavati danas, ni gdje će jesti sutra. Kao Abraham, kao Izrael, kao Ilija, kao Marija.
… Katkada se osjećamo kao malena djeca, izgubljena u noći. Pade na nas klonuće i strah obuzme duše. Osjećamo se napuštenima, osamljenima. Počinjemo sumnjati stoji li iza šutnje i muka doista uz nas Otac. Uvlači se u nas kriza i počinjemo se pitati imaju li riječi još neko značenje, neki sadržaj. Živjeti vjeru znači naporno i mučno hodočastiti kao što se krstari kroz tamnu noć.
Ali doći će dan naše smrti. Onoga dana završit će hodočašće, doći će sloboda i vječno ćemo promatrati Očevo sjajno Lice.
© Dublje i snažnije riječi ohrabrenja, nade i poticaja možete pronaći u knjizi Marijina šutnja Ignacia Larrañage. (Marin Mandić, uz suglasnost autora i crkvenih vlasti, 2008.)