Iz evanđelja po Luki (Lk 2, 22-40)
Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Ga u Jeruzalem da Ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu.
Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe Dijete Isusa da obave što o Njemu propisuje Zakon, primi Ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po Riječi Svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje Spasenje Tvoje, koje Si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka Svoga izraelskoga.”
Otac Njegov i Majka divili se što se to o Njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, Majci Njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i Tebi će Samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!”
A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o Djetetu.
Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A Dijete je raslo, jačalo i napunjalo se Mudrosti i Milost je Božja bila na Njemu.
© Gospodine, Ti si naša “Svjetlost na prosvjetljenje naroda”
KRATKO RAZMATRANJE
Predragi u Kristu,
ovo je čas u kojem živiš, dišeš i postojiš… Ovo je čas u kojem kapi kiše tiho padaju sred našeg pogleda i događaju se kako u nama, tako vjerujem negdje i u svijetu lijepe i plemenite stvarnosti… ali zaustavimo se na Ljepoti Riječi… Biseru nježnih i malenih zrnja što tako satkani… tako kreativno raspoređeni… čine cjelinu.
Ti i ja… Šimun smo ovog vremena… Pozvani u Hram… Pozvani u Ljepotu jedne Božje Mudrosti i svete Milosti gdje Boga na osobit način… Sina Vječnosti… Isusa… Sina Ljubavi… možemo opipati, doživjeti i s Njim uronjeni postati jedno…
Divna nam djela učini Gospodin… i to je Blagoslov u kojem sred same smrti nema umiranja, koliko rađanja za Vječnost… Što je Šimun iščekivao? Što jedan starac može iščekivati u svom vremenu… ? Jedno plemenito biće, sazrele dobi… što može očekivati? O, kako li ove riječi: Sad otpuštaš… u miru! – donose bogatstvo duboke istine i mudrosti mnogih ljudi… osobito tih ljudi poput Šimuna, Šimunove dobi… da sred ovozemaljskog životna vijeka, proživljena… tiho odu s ovog svijeta… I hvala Ti Kriste na tako divnom proroku, starcu, mudracu… od kojega smo svi pozvani učiti, već sada… već ovog trenutka.
Ne uzdiže li se naše srce od radosti promatrajući i sagledavajući dubinu pogleda jednog starca? … vidješe oči moje Spasenje Tvoje… Spasenje Božje koje je ponuđeno svim ljudima… i vjernima, i izabranima; i moliteljima i dobročiniteljima… svim ljudima…
A tek Sin? … Kako li se po vjerničkom srcu i dahu svetih duša… svetih duša… vidi Milost Božja na njima, kao na Njemu… Dok se jedni opraštamo od drugih… dok rosi Nebo Milošću svetog Oprosta… neka u nama živi, diše i kuca srce ljubavi… još više srce svete Ljubavi…