A koji čovjek nije željan blagostanja na ovoj Zemlji? Navedite mi čovjeka koji na svoj način nije željan malo svetog Mira u dubinama duše. Mir poželim Bože i za sebe i za svoje bližnje. Iskrenom namisli ja poželim blagoslov, a ne prokletstvo… samo jeli uistinu blagoslov blagoslov, a prokletstvo prokletstvo… Nekom je i raniti drugu osobu blagoslov. Zašto?
Oni su k`o latice ruže… Oni su bijeli… apsolutno nevini i nikad taknuti… Zamislite i imajte malo po svojim prstima te latice jedne ruže… kako je to nježno i mekano na dodir… O, kad bi mi svi bili takvi. O, kad bi mi bili meka srca i za Boga i za sebe i za bližnje. Neka ti srce progovori ovog trenutka. Neka ti savjest profunkcionira. Jer voljeti zna biti tako tužno, žalosno… ali voljeti… isplati se.
Ne isplati se nizati riječi na riječi. Ne isplati se sve objašnjavati. Postoji molitva koja kad joj priđeš i srcu primiš… jednostavno poželiš ponovno joj se vratiti. A što je s našim životima? Što je s našim srcima? Zašto smo se TAKO UDALJILI jedni od drugih? Zašto smo se TAKO DISTANCIRALI… i kao da nema Nade… kao da postoji taj osmijeh, ali je tako kiseo… nikakav.
opis fotografije: može li se čovjeka poput maslačka tako lako otpuhnuti? Bog nježno tka… nemojmo narušavati tu divnu, nježnu sliku… (© shutterstock)
Kameno je nekako sve i jako hladno… Iako smo mnoge stvari krvlju i suzama učinili, nekako još nismo dali sebe do kraja. Nedostaje puno toga. O, Isuse… iz dana u dan čovjek te izdaje sve više i više, a taj isti čovjek poželi osobu poput Tebe sve češće i češće… Pomozi nam… kako bismo se potpuno Tebi predali, jer Ti si taj Početak i Svršetak Ljubavi. Ti si Alfa i Omega. Ti si vjekovječni Kralj, bez kojeg nema izlaza iz labirinta u kojem smo se pronašli.
Predobro nam prijatelji glume. Predobro su nas čak i roditelji uvjerili u “lijepe laži” i “bajne izmišljotine” kojih nema… od kojih se ne živi. Jesmo li na vrijeme shvatili Istinu koju smo trebali primiti sebi? Kad mi kaže mati: Čuvaj se sine i ne prikazuj sebe svakom onakav kakav jesi do kraja. Onda mi to s razlogom govori. Ali dijete nekad iz naivnosti pogriješi hoteći sebe približiti drugima.
Latice moje: Koje su to riječi koje bi htjeli izgovoriti nekom da možete? Koje su to duboke istine vašeg života koje biste htjeli otkriti, a ne možete? Jer kad mi poslovni kolega kaže: Nitko neće da te pita Kako si? Kako život? Onda se s pravom pitam: Gdje si srodna dušo… evo baš sad kad te trebam? Gdje si, Božji slugo ili Božja službenice, baš sad kad te trebam? Jer suze mi naviru iz dubina ranjenog srca jer nema života… ima samo sve više i više bolesti, smrti i zatvora u koje smo se sami zatočili i dali zatvoriti.
Kako samo brzo prođu ti prekrasni i sveti trenuci našeg života… a još više, brže i češće sve to… kao da ode u vjetar…