Sve može biti tako savršeno učinjeno, ali bez bratske ljubavi i prisutnosti naše braće, mi smo ništa… Posijani smo da bismo zajedno želi plod Ljubavi, a ne da bismo sami na području Istine i svete Mudrosti zasebno djelovali, jer mi nismo stvoreni da bismo čak sami ni disali, a kamoli djelovali… Kako to shvatiti? Kako to prihvatiti?
Temeljno što Krist traži od svih nas je, predragi, htjeli to priznati ili ne, OPROST – prema sebi, onom tko ti je drag, pa i prema tvom neprijatelju. Ljubi neprijatelja – Krist zapovijeda! Ne mora ti čovjek biti drag, ali ti ga ljubi! Ti ga prihvati! Ti ga očuvaj u stvarnosti vlastita srca, jer i on je TVOJ brat…
Čemu blokada pred odnosom jedne i druge stvarnosti: mog života i života osobe koja mi možda nije draga, koja je možda moja “konkurencija”… Kaže pjesma: Kyrie eleison… a to znači Gospodine, smiluj se… To znači: Želim, ne samo pridobiti oprost, već još više oprostiti. … kako bi mi se Bog smilovao, kako bi mi Nebo i Vječnost bili milosni…
Zašto ti sve ovo govorim… ? Zašto ti ovo pišem… ? … jer NE DJELOVATI, blokirajući sebe, kao da se pokušava blokirati Ljepota Duha koja ti NIJE DANA samo za tebe, već i za mene i svijet i sve potrebne…
© Ljubeći, Mati je znala oprostiti. Svetost Ljubavi ne ljubi poradi ljubljenja, već temelj Ljubavi je u darivanju koje poziva na Oprost… Temeljni Mir, Mir Ljubavi, Mir je Oprosta.
Tko je TVOJ brat, ako “vječnoj zamjerci” nikako se ne nadzire kraj? Mi smo proslavili Veliki Petak i danas slavimo Petu vazmenu nedjelju, ali bît koja će se vječno pružati i trajno tražiti od nas je oprostiti koliko god možemo. Ljubeći, pokušajmo i živjeti istinski odnos s čovjekom, s Prirodom, s Gospodinom. Ljubeći pokušajmo biti pravi sveti prijatelj svim potrebitima dostojanstvene, cjelovite Ljubavi, kako se ne bi ni u kom pogledu naše stvarnosti zameo trag i zamaglila stvarnost koju jasno želimo zastupati… jer komu smo povjerovali itekako je bitno.
Samo ću se kratko osvrnuti na Evanđelje dana (Iv 13, 31-33a. 34-35), s obzirom da su vaši dragi svećenici i župnici izrekli ono bitno sred nedjeljne homilije na Svetim misama, želeći vam pružiti od Duha, ajmo to nazvati – zagrljaj čvrstine da ostanete u Ljepoti i Blagoslovu Istine koja postoji… koju želim da primite… koju želim da i drugima predate…
© I ti puži priliku, prije no baciš vlastitu mrežu u srce svijeta, Isusu priliku da ti pokaže kako, gdje i komu…
Završna Riječ nam kaza: ako budete imali ljubavi jedni za druge. Evo te bîti, a ona je upravo u Bogu… u Gospodinu… jer kad se čovjek zalaže i daje sve od sebe, ljubav jedni za druge nikako ne može izostati. To je moć ploda onog što smo promišljali još Treće vazmene nedjelje, jer te noći ne uloviše ništa. Znali su princip, ali Gospodin nije bio uz njih. On nije bio s njima. S nama, po ljubljenju dragih i drugih mora Gospodin biti… kako bi bilo plodno, uspješno i nadasve sveto. Gospodin… treba biti uz nas.
Sada je proslavljen Sin Čovječji… po poslušnosti, po poniznosti, te izvršenju onog što nam po Duhu biva od nadležnih kazano i ukazano. Proslavljen je upravo Onaj za kojeg se smatralo da je nadvladan zamkom Zla, Neprijatelja… da je “vele-uspješnom” Izdajom Jude savladan i pobjeđen. Ali ne… SADA naš Bog biva proslavljen i to tako želim u svoje i vaša srca utisnuti, jer je to tako veličanstveno osobito u ovim trenucima tame života kroz koja samo s Kristom, uz zbor svetih i pomoć Blažene Djevice Marije, svladavamo nedaće i raspršujemo tmine… SADA…
Gospodine, predana i ponizna srca pružamo Ti svoje korake i svoje dlanove. Pružamo Ti svoj posluh i svoj govor. Istinski ti itekako pružamo svoja srca. Ti Gospodine, sred Mudrosti Svoje Volje svladaj sve zamke koje koče naša zajedništva… naše trenutke mira, spokoja i uranjanja u Tebe, da bi se Bog proslavio i u nama, kao i u njemu!