Sjedinili smo se napokon s Tobom Kriste u živoj Stvarnosti, primanju Tijela Tvog… sred istinske, stvarne i svete Pričesti… Napokon su se otvorila vrata Hrama i mi smo u dubinama tog istog Hrama osjetili Mir… osjetili Tvoju Živu i svetu Prisutnost… Blagost Pastira, … te dugo željeni Zagrljaj i Poljubac našim dušama i srcima. Kriste, Ti si sada bitan. Kriste, Ti si sada jedini koji zaslužuje Svoje posebno mjesto u našem životu i življenju, te jedno trajno obraćanje Tebi, Dobrom Pastiru.
Gospodine, znamo da si tu. Gospodine, Ti Dobri Pastiru, vodi nas na izobilne, bogate i blagoslovljene Svoje pašnjake. Vodi ovce Svoje tamo kamo uistinu i pripadaju… vodi ih Tamo, gdje im je sveto Mjesto. I dok su se u župi ugasila dva života sred tihe jedne, nazvane pandemijske stvarnosti, Ti opet bivaš u zajedništvu sa svima nama… Svojom zajednicom, svetim pukom, te narodom Sebi stečenim (usp. 1 Pt 2, 9)
© Tu nam je što češće dolaziti i što češće prebivati… odgajati se u Njegovoj Blizini, ljubeći Ga i prihvaćajući Ga.
O, kako mi odzvanjaju riječi divne Prve Petrove poslanice (1 Pt 2, 24): On koji u Tijelu Svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste. Kako je Krist Patnik živi dokaz i primjer kako slijediti Istinu, kako ostat odan Vjernosti, te kako biti blizu Nebu. Nevjerojatno su mi tijekom sv. Mise, danas odzvanjale ove riječi: čijom se modricom izliječiste… jer je On podnio tu bol, jer sam Mu i ja nanio bol… jer sam Mu i ja pljusku i bič boli, kao i trn krune zadao upravo onda kad sam se odijelio od Njega… kad sam išao putem zamamljivosti, zavodljivosti… a zaboravio kako sve to Mileni Isus vidi i trpi… jer me voli…
Toliko ima šapata zla i krivih, nametljivih zvukova… toliko kaosa, šume… toliko nereda, buntovništva… oholosti, samodostatnosti… na što uopće ne želim da se obazirem, jer je važan Susret, ma čak i više od Susreta… važna je prigrljenost… zaljubljenost… Važno je ono kad ideš Gospodinu i tvoje srce toliko lupa za Njega i za taj trenutak susreta s Njim! Važno je ono kad si s Njim! Što je još važno?! Čovjek i Bog. I ništa više… jer kad bivam s Njim, jer kad se susrećem s Njim i još k tomu sa zajednicom kojoj pripadam razlamam Pisma, te promatram kako se lomi Kruh to je upravo to!
© Sve je u Tebi, po Tebi i s Tobom… za svu Vječnost… Hvala Ti Isuse na svetosti Euharistije…
Ako voliš Krista… ako osjećaš da Mu pripadaš ili stvarno želiš pripadati Kristu… trudi se maksimalno, koliko god možeš da slijediš Njegovo Učenje, vjeruješ samo Njemu, bivaš uz Crkvu, te moliš i živiš sveto Evanđelje… U svoj život je svakodnevno važno urezivati riječ po riječ Pisma, svete Istine… i takvom hranom druge hraniti… druge blagoslivljati… te drugima željeti Obilje Vječnosti. To je ono (usp. Lk 10, 1-12) kad su išli dvoje po dvoje… kad im je govorio: Idite! Evo, šaljem vas… Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. … Što je to Krist htio od svojih učenika, a što Crkva radi od Svojih apostola? Daj Bože isto što i Krist…
Toliko siromaštvo… toliki prezir… toliku bol… ma, ljudi dragi, toliko odbijanje nigdje ne vidjeh i nigdje ne pronađoh, kao ondje gdje pripadam, a pripadam rimokatoličkoj Crkvi. S druge strane, toliko ljubavi, blagoslova, toliko milosti… opet u istoj Crkvi… No, svugdje tog ima. To su imali u svom životu i sv. Filip i sv. Jakov Mlađi, apostoli… kojih se baš danas spominjemo, kojima se danas utječemo.
Ono što osobito u ovaj četvrti vazmeni tjedan želim… svima nama… da osjetimo Blagost Pastira i da budemo blagi… nadasve blagi jedni prema drugima. Molite da osjetite Isusovu Blagost, kako biste ju mogli početi darivati jedni drugima. Molite na tu nakanu… Na tom putu neka vam pomogne Majka, koja i nama govori danas: Što god vam rekne, učinite. (Iv 2, 5)