Pokleknuli smo, moj Gospodine… pokleknuli smo pred otmicom svakodnevne radosti, molitve i rada za Žetvu Tvoju, moj Gospodine. Kako li to zna srce parati i biti teško, jer je to tek početak servisa otrova i laži. Neka vide Tvoji istinski službenici što se to događa s napaćenim čovjekom danas… Kome smo se predali? Tko nas to progoni? Tko nam zadaje ovu novu bol?
Puno jezik danas radi, a puno priče šteti dušama, što svjesno – što nesvjesno. Gotovo, na tragu djetinje razmaženosti, čovjek “djelatnosti” hoće izmaći stvarnom radu i dati se uvijek u “liniju manjeg otpora”. Uvijek iznova on izmiče… Trebaju li ga drugi, njega nema… Treba li on, o, kako se automatski čovjek mora i ponižen i predan dati u posao. To tako, uistinu, treba biti?!
© Križu jedinom služi i s Njim hodi naprijed…
Pustinja nije daleko. Potreban je samo čvrst stav i odluka. Ne, bijeg… već istinsko predanje! Mi smo za Gospodina tu stvoreni! Mi smo Gospodinu jedinom odgovorni! Nema strahopoštovanja? Nema spoznaje? Pa kako će je i biti sred slijepih očiju, sred mlakosti… O, kako u srcu bukti… kako u duši izgara… Potrebno je itekako s temeljima se pozabaviti i na stabilnom graditi! Ružno govoreći, mi kao proizvod ako ne budemo oblikovani poput bisera… čemu smo tu?
Svatko će svojom pameti protumačiti i dobro na svoj način, koje često puta nažalost završi negativno. Svatko će svojim jezikom pokušati izgovoriti RIJEČ na svoj način. Ideala danas nema. U svom životu, dragi čitatelju, shvatit ćeš tko istinski i stvarno ostaje uz tebe… posebice u onim trenucima kad se bojiš za svoj život, kad se treseš od tuđe prijetnje, kad ne znaš kako bol prebroditi… Ljudi, što koristi like tada? Sve je to ono što vodi k trenutnom ushitu i definitivno servisu otrova i laži.
© Tko danas rado otvara svoje srce bližnjem u potrebi?
Srce se samo jednom može predati! Samo jednom ono umire… Samo jednom se daje… Samo jednom… za svu Vječnost. Nažalost, pogrešno je to odjeljenje… odjeljenje, pa čak i od istinskog sebe. Toliko je tragično i žalosno što toga ima i u instituciji u kojoj ne bi smjelo biti. Da je Krist tako postupao… nekako bi i razumio, ali pošto nije… čemu sav taj presedan, pojma nemam. Odjeljenje je veliki problem i veliko ranjavanje: pojedinca i zajednice. Od svih odjeljenja, duboko vjerujem – kako kroz povijest, tako u sadašnjosti – nećemo naći pozitivna primjera, a istinski nas bol treba obuzeti sred promatranja bilo kakvog odjeljenja naših bližnjih od Neba Milosti, od Boga… Zar nas, barem Križ, ne potiče na istinsko promatranje?!
Tko izgubi… u ovom vremenitom, taj u Vječnosti, Kraljevstvu Mira… pronalazi. Pronađimo Tamo svoje utočište, svoju sreću, svoje ispunjenje. Pronađimo Tamo svoju životnu krunu. Pronađimo Tamo svoj životni ideal. U ovom svijetu čovjek sam ide i krade… U ovom svijetu čovjek čeka trenutak, mogućnost i situaciju kako bi “izbjegao” ili plaćanje ili rad… U ovom svijetu sve je tako prefrigano da se maleno i nedužno gubi… a servis otrova i laži uvijek biva otvoren za nove pokušaje, za nove modele… No, Vječnosti, svi mi kad-tad stižemo…