Predaj se… Predaj se samom Isusu uzdanjem silnim! … jer nema te ljudskosti. Nema te osjećajnosti više! Nema onog što čovjek traži za sebe. Nema.
Istinski i iskreni prijatelj, čovjek koji nema bojazni pogledati Istini u oči, ako ne pronalazi jasnog odgovora od bližnjeg u svom životu, onda će te uputiti pred tvojim traženjem i već ne pronađenim nalaženjem. Reći će ti stvarnost kakva jest iz dubine duše i srca svoga i neće ti zamaskirati istinu pred oči… Neće zamaskirati ono što je tako jasno i reći će ti to bez ikakvih zavrzlama u oči.
Ovdje sam da Te slavim. Ovdje sam da Te hvalim, moj Gospodine. Ovdje sam. Izmučen od traženja, prevaren od ne nalaženja, osakaćen od truda… ostajem zatočen u svojoj maloj dušici naspram sila svijeta i pitam se: Postoji li još malo Neba s tračkom Nade, bez imalo oblaka. Postoji li? Ta tko mi može dati odgovor na to, ako ne Ti, Gospodine…
Danas je potrebno dirnuti čovjeka? Probuditi nešto u drugoj osobi? Zavesti i na duhovnom području kako bi nam povjerovali?! Što je potrebno? Zar je Ljepota tek otkrivena, a odmah i skrivena u djeliću Svemira potrebna uništenja da bi se shvatilo?
© … jer Ljubav je tako predana Istini, a Istini tako posvjedočena Križem…
I onaj koji se nije nadao da će raniti… koji misli da je sve lijepo u njegovom životu, ako je on sa svim tim zadovoljan… dopustio je, nažalost, da taj tzv. „mali čovjek” njegovih misli, promišljanja… doživi bol od njega sama.
Svi su prisutni za slavljenje, klicanje i zahvaljivanje… ali prolaziti post drugog… prolaziti pokoru… prolaziti nekad čak i niske grane s osudama od drugih osoba… kao da nisu voljni. Isplakala je Marija i to, ali ljudi, to spoznati možemo i kroz suze Prirode, kroz kapi nježnih latica cvijeta… kapi kiše koje su gotovo pa iste kao i one kapi suza.
Možda je baš važno naglasiti onu nijansu koju smo planirali staviti ili smo ju već stavili u neki drugi plan. Možda je baš važno tu osobu koja ti je stala na žulj zavoljeti. Možda je baš važno ono što smo izbrisali ponovno narisati. I tako u nedogled ima tih „baš važno” , jer čovjek je bitno zanemario, a to je ljubav koja čeka svoju šibicu i podložak, o koji će se šibica zapaliti… i onda plamtjeti. To čeka… Ali očito je da je to nešto potrebno imati u sebi. Da… u očima možda. Svu tu ljepotu Prirode… svo to bogatstvo iskustva… sav taj pogled proživljenosti…
© … jer Vječnost „jučer, danas i sutra”… sve prožima… sve proživljava… apsolutno sve obuhvaća…
Ma oči su riznica i Zemlje i Prirode i Neba. Oči su blagoslov s kojim dopiremo do naših bližnjih.
Blagoslivljajte vlastiti pogled i pogled bližnjih. Pogled Ljubavi, pogled je koji prožima svaku nit egzistencije. Samo, što je šteta? Šteta je što i od onog malog, malog broja vjernih, još se dijeli, još se sitni… sve se više i više umanjuje i dolazi se do ništa… ništa u Bogu stopljenom. To nije više pitanje misterija, nekakve tajne… Ne. To je pitanje odgovora na Ljubav, dok osoba zatvorena, te hladna srca, neće moći to prepoznati!
Kako ovo prepoznati? Zaljubiti se u to kiselo. Prihvatiti to gorko. Popiti ono otrovno. I sve to kad se dogodi, a mi još uvijek na životu, shvatiti da je Bog bio Onaj koji je sve to zajedno sa mnom proživio: prihvatio, popio i dopustio…
Imam osjećaj da dijete osjeća i živi slobodu, ali što sam više stariji, kao da sam više zakočen od čuđenja, zbijen u neke okvire i definitivno stisnut u životu od Bogom dane Slobode.
Hvala Ti na svemu… ali sve je ovo prekrasan roman, ako zbilja ne prionem uz ispisane riječi i pokušam nekako dio po dio, iznova proživjeti.