Ma koliko god čovjek težio nekakvoj sreći ili zadovoljstvu sred življenja… vrlo lako se uoči istinsko ili lažno zadovoljstvo, ispunjenje… Grijehom okrunjena stvarnost truje, muči i veže za ovozemno kako čovjeka, tako i preko njega njegove bližnje. Upravo je tu problem… što lanac smutnje snažno napreduje i truje kako smradom, tako i gnojem koje se u samoj nutrini bića stvorilo… napreduje u zlom pothvatu, te truje na tako podmukao, slijep i gotovo izopačen način… da se čovjek tek nakon čina… pogibeljna čina… pronađe zatečen… najčešće s upitom: Zar je moguće da sam to učinio?
Važnost pokajanja je upravo izričito bitan, jer donosi Obilje Blagoslova. Pokajanje – gotovo krik duha i duše, tijelo baca na koljena, a srce topi u mekanu ljepotu ljubavi i zaljubljivanja u Nebo Boga Živoga… u Nebo koje dopušta, da i nakon pedeset tisućitog pada ponovno budeš podignut s Lica Zemlje i da kreneš gotovo kao da ni sjene tog grijeha nema. To je Moć, Veličina… ma to je Ljubav Vječnosti… i upravo u tom pogledu mi bi se itekako trebali učiti strpljivosti, jer jedino ona nema granica, nema vremena, nema nikakva ograničenja za povrat u Misterij Uskrsnuća, po Križu i Muci.
Dobri Bože… došao sam Ti u smradu nemara i bijede kojoj sam si najviše sam kriv. Došao sam Ti da Ti kažem kako je svo moje srce izranjeno rupicama koje izjeda grijeh i stvara gnoj loših namisli… riječi, djela, pa i propusta. Dolazim Ti najviše radi toga što mi je sjedinjenje s Tobom neophodno važno. Dolazim Ti jer moje srce, moja duša… moja ljubav i čitavo biće trebaju Tebe – k`o zemlja suha, žedna i bezvodna. Ljubljeni Bože, dolazim Ti jer shvaćam da vučem za sobom nešto čemu jesam sam kriv, ali čemu više ne vidim Budućnosti ni koraka… ni hoda sred življenja koje se budi i ovog dana.
© Blagoslov je u životu… posebice danas imati tako marljivog i neumornog molitelja za osoban spas, kao što je to imao sv. Augustin… O, sv. Moniko… moli za nas, sinove i kćeri ovog vremena.
Evo dana… evo prilike kad možemo oživjeti Poniznost koju je gajila Blažena Djevica Marija… Sjećajući se samo prizora sred Anđeoskog pozdravljenja… Majka sva zaogrnuta po Malenosti i Skrovitosti… nadasve Skromnosti Života i svete Vječnosti… ulazi u Ocean Ljubavi. Poštivala je uvijek svetu Božju Volju i bila je pred svima u Ljubavi kao prema samoj Sebi… što nam svjedoči sam Hvalospjev Veliča, kao i zapisana djela vjernih Kristovih službenika. A ja crv sam, a ne čovjek – kako bismo se mi i mimo Korizme trebali sjećati tih riječi i temeljito, duboko ih urezati u poslanje svog života.
Što je to što me dovodi do važnosti pokajanja? Svijest? Današnjica koju proživljavam? Poticaj Duha? Poticaj življenja? … kako god bilo… sigurno je to dio onog što nosim… dio onog što me na neki način tišti… Ovo dijelim s tobom dragi brate, draga sestro… jer ljudsko življenje potvrđuje da se nalazimo u sličnim problemima, situacijama, pa i nekad promišljanjima koja vode do spoznanja sebe… do dopiranja k svijesti… Dok je tom tako, prva adresa koja nas sve poziva jest svetost zakutka crkve, kao Hrama Božjeg – ispovjedaonica, jer kome odriješite, bit će odrješeno… i moja nada seže do Svjetla Oprosta u Ime Trojedinog Boga.
Nije puno potrebno da te nešto izbaci iz takta, omete ili u misli predanja ili pak u molitvi… Nije puno potrebno da ovaj život dovede do tzv. neželjenog okusa, kao i opipa… No, izgradnjom zida sred navalama i najezdama neprijatelja… izgradnjom čvrste i neuništive obrane… moguće je postići Obranu koja biva okrunjeno Milošću. Upravo Ta Milost nadilazi um, srce, pamet… i Ona dolazi u život potrebitih slugu.