Izvjesne doktrinarne kritike trenutnog pontifikata pokazuju postupno, ali sve jasnije odvajanje od Drugog vatikanskog vijeća – ne od određene interpretacije nekih tekstova, već od samih tekstova Vijeća. Neka tumačenja koja inzistiraju na suprotstavljanju pape Franje sa svojim neposrednim prethodnicima na kraju otvoreno kritiziraju čak sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Ili prenoseći u tišini neke temeljne aspekte njihove službe koji predstavljaju očigledan razvoj posljednjeg Vijeća.
Proročanstvo dijaloga
Jedan od primjera toga bila je nedavna dvadeset i peta obljetnica enciklike Ut unum sint, u kojoj je papa sv. Ivan Pavao II. izjavio da su ekumenska predanost i dijalog s nekatolicima prioritet Crkve. Ovu obljetnicu zanemarili su oni koji danas predlažu reduktivno tumačenje tradicije, zatvoreno onom „dijalogu ljubavi“, izvan nauka, koje je poljski papa promovirao u poslušnosti gorljivoj želji našeg Gospodina za jedinstvom.
Proročanstvo oproštenja
Jednako je zanemarena i druga važna obljetnica: zahtjev za jubilarnim oproštenjem, snažno željan sv. Ivana Pavla II., 12. ožujka prije dvadeset godina. Proročka snaga ovog pape koja je tražila oproštenje za grijehe koje su počinila djeca Crkve bila je preplavljena. A kad se govori o djeci, uključuju se i pape. Kao što znamo, oni koji traže oprost za učinjene pogreške doveli su se u rizičnu situaciju provjere. Sv. Ivan Pavao II. proročki je odabrao put Istine. Crkva se ne može i ne smije bojati Istine. Tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, Prefekt Kongregacije za nauk Vjere, podcrtao je “novost ove geste”, “javni čin pokajanja Crkve za grijehe prošlosti i danas”, “mea culpa pape u ime Crkve, uistinu nova gesta, ali svejedno u dubokom kontinuitetu s poviješću Crkve i njezinom samosvijesti.”
Inkvizicija i nasilje: svijest koja raste
Mnoge mračne priče uzburkane su o inkviziciji, spaljivanju i različitim oblicima netolerancije Crkve kroz povijest, pretjerivanjem, lažiranjem, klevetama i dekontekstualizacijom kako bi se iz sjećanja izbrisali veliki i odlučni doprinosi kršćanstva čovječanstvu. A povjesničari su često obnavljali istinu pred toliko mitova i iskrivljenja stvarnosti. Ali to nas ne sprečava da ozbiljno ispitamo savjest kako bismo „prepoznali prošle nepravde“, kako je tvrdio Ivan Pavao II. i „ponovno probudimo našu savjest u kompromisima sadašnjosti“. Iz toga je proizašao zahtjev za oproštajem, 2000. godine, “za podjele koje su se dogodile među kršćanima, za nasilje koje su neki koristili u službi istine i za nepovjerljiv i neprijateljski stav koji se ponekad postavlja prema sljedbenicima drugih religija.” “S vremenom će”, rekao je 2004., “Crkva, vođena Duhom Svetim, sa sve jasnijom svjesnošću uočiti što joj je potrebno da bi se uskladila” na Evanđelje, koje odbacuje netolerantne i nasilne metode koje su onesvijestile njezino lice u povijesti.
Slučaj Galileo
Posebno značajan slučaj bio je slučaj Galilea Galileija, velikog talijanskog znanstvenika. Katolik koji je, rekao je Ivan Pavao II. „mnogo pretrpio – ne možemo to sakriti – od ljudi i crkvenih tijela“. Papa, sv. Ivan Pavao II., istražio je priču “u svjetlu povijesnog konteksta vremena” i “mentaliteta vremena”. Crkva, iako ju je osnovao Krist, “ipak ostaje ograničena od muškaraca i žena povezanih sa svojom kulturnom epohom.” I ona “uči iskustvom”, a povijest Galilea “omogućila je pravednije sazrijevanje i razumijevanje njezina autoriteta. “Razumijevanje istine raste – ono se ne daje jednom zauvijek.”
Kopernička revolucija
Sv. Ivan Pavao II. podsjeća da je „geocentrični prikaz svijeta bio uobičajeno prihvaćen u tadašnjoj kulturi kao potpuno u skladu s učenjima Biblije, u kojem su neki izrazi, shvaćeni doslovno, činili iskaze geocentrizma“. Problem koji su tada postavili tadašnji teolozi bio je u kompatibilnosti heliocentrizma i Pisma. Tako je nova znanost, uz metode i slobodu istraživanja koja je ona pretpostavljala, prisiljavala teologe na ispitivanje njihovih kriterija za tumačenje Svetoga pisma. Većina to nije mogla učiniti. Paradoksalno, Galileo, iskreni vjernik, pokazao se u ovoj točki „pronicljivijim od svojih protivnika teologa“ koji je pao u zabludu pokušavajući obraniti vjeru. „Proces koji je uzrokovao Kopernikov sustav“ imao je, dakle, „posljedice na tumačenje Biblije“. Galileo, ne teolog, već katolički znanstvenik, “uvodi načelo interpretacije svetih knjiga, čak i doslovno, ali u skladu s namjerom i vrstom izlaganja koje je svakom od njih odgovarajuće”, prema njihovim književnim žanrovima. To je stajalište potvrdio Pio XII. 1943. u enciklici „Divino afflante Spiritu“.
Teorija evolucije
Sličan porast svijesti o Crkvi dogodio se s teorijom evolucije koja je, čini se, bila u suprotnosti s načelom stvaranja. Prvo otvaranje bilo je Pija XII. s enciklikom “Humani generis” iz 1950. (sedamdeseta obljetnica će biti 12. kolovoza). Sv. Ivan Pavao II. potvrdio je da se “stvaranje postavlja u svjetlo evolucije kao događaj koji se s vremenom proširuje – kao ‘creatio continua’ – u kojem Bog vjerniku postaje vidljiv kao Stvoritelj neba i zemlje”. Papa Franjo naglašava da „čitajući priču o Stvaranju u Postanku, riskiramo da zamislimo da je Bog mađioničar, upotpunjen svemoćnim čarobnim štapićem. Ali to nije bilo tako. Stvorio je bića i dopustio im je da se razvijaju u skladu s unutarnjim zakonima kojima ih je obdario, da bi se mogli razvijati i dostići svoju punoću (…) Teorija velikog praska, koja se danas predlaže kao izvor svijeta, ne proturječiti intervenciji božanskog Stvoritelja, ali ovisi o njoj. Evolucija u prirodi nije u sukobu s pojmom Stvaranja, jer evolucija pretpostavlja stvaranje bića koja se razvijaju. “
Razvoj koncepta slobode
U Novom zavjetu, ali ne samo tamo, postoje vrlo duboki pozivi na slobodu koji su promijenili povijest; ali se otkrivaju polako. Papa Bonifacije VIII., bulom Unam sanctam iz 1302., ponovno je potvrdio superiornost duhovnog autoriteta nad vremenskom vlašću. Bilo je to drugačije doba. Gotovo sedamsto godina kasnije, Ivan Pavao II., govoreći u Strasbourgu pred Europskim parlamentom, primijetio je da srednjovjekovno kršćanstvo još uvijek ne razlikuje “između pravilnih sfera vjere i građanskog života”. Posljedica ove vizije bilo je „integracijskim iskušenjem isključiti one koji nisu ispovijedali pravu vjeru iz vremenske zajednice“. Još 1791. godine, u pismu francuskim biskupima, Pio VI. kritizirao je Ustav koji je donijela Narodna skupština i koji je „uspostavio kao načelo prirodnog prava da osoba koja živi u društvu mora biti potpuno slobodna. Odnosno, ne smije nikoga uznemiravati i slobodno može razmišljati kako želi ili pisati i objavljivati u tisku bilo što u pitanjima religije.” 1832., enciklika Grgura XVI., Mirari vos govorila je o slobodi savjesti kao o “najotrovnijoj grešci” i “deliriju”; dok Pio IX. iz 1864. godine, u Syllabus osuđuje među glavnim greškama našeg doba ideju kako više nije prikladno da „katoličku religiju treba smatrati jedinom religijom države, isključujući sve ostale religije, ne obazirući se na to što neko želi” i činjenica da je “u nekim katoličkim zemljama zakonom utvrđeno da oni koji tamo odlaze imaju pravo na javno bogoslužje svakome.” Drugi vatikanski sabor, sa svojim deklaracijama “Dignitatis humanae”, o vjerskoj slobodi i “Nostra aetate”, o Dijalogu s nekršćanskim religijama, čini skok naprijed koji podsjeća na Jeruzalemsko vijeće prve kršćanske zajednice koja je Crkvu otvorila cijelom čovječanstvu. Suočen s tim izazovima, sv. Ivan Pavao II. potvrdio je da “svećenik mora pokazati da je spreman za istinsku smjelost“.
Isusov put: nove i stare stvari
Isus je rekao da nije došao ukinuti Zakon, “nego ispuniti” (Mt 5, 17). Učio nas je da ne kršimo „ni najmanji od ovih propisa“ (usp. Mt 5, 19). Pa ipak, optužen je za kršenje mozaičkih pravila, poput subotnjeg odmora ili zabrane druženja s javnim grešnicima. A apostoli su napravili veliki skok: ukinuli su svetu obvezu obrezivanja, datirajući čak Abrahamu i na snazi 2000 godina, i otvorili vrata poganima – nešto nezamislivo u to vrijeme. “Evo”, kaže Gospod, “sve činim novim” (Otk 21, 5). To je „novo vino“ evanđeoske ljubavi koje uvijek snosi rizik da se stavi u „stare vinske kože“ naše vjerske sigurnosti, koje tako često utišaju živoga Boga koji nikada ne prestaje s nama razgovarati. Mudrost „učenika kraljevstva nebeskog“ traži punoću Zakona i pravde koja nadilazi zakonitosti pismoznanaca i farizeja, “izvlačeći iz blaga svoje nove i stare stvari” (usp. Mt 13, 52). Ne samo nove stvari, niti samo stare stvari.