„Dušo moja, zahvaljuj Gospodinu, sve biće moje, blagoslovi Njegovo sveto Ime” (Ps 103 (102), 1).
1. Ovim riječima današnje liturgije, draga braćo i sestre, želim se obratiti, zajedno sa svima vama, Bogu Ljubavi. I želim to učiniti kroz Otajstvo Srca Kristova.
Odabrao sam ove riječi, jer govore o našem ljudskom srcu – onom što psalam naziva „svim mojim bićem”. Upravo to imamo na umu kada govorimo o „ srcu”: cijelo naše biće, sve što je u svakom od nas; sve što nas formira iznutra, u dubini našeg bića. Sve ono što čini cjelokupno naše čovječanstvo, cijelu našu osobu u njenoj duhovnoj i fizičkoj dimenziji. Sve se to iskazuje kao jedinstvena i neponovljiva osoba u svojoj „unutarnjoj ja” i istovremeno u svojoj „transcendenciji”.
Riječi psalma – „Hvali dušo moja Gospodina, sve moje biće blagoslivljaj Njegovo sveto Ime” – govore da se naše ljudsko „srce” obraća Bogu u svoj neslućenoj veličanstvenosti Njegova božanstva i Njegove svetosti, a ujedno u Njegovoj divnoj „otvorenosti” prema čovječanstvu: u Njegovoj „blagonaklonosti”.
Na taj način „srce” susreće „Srce”; „srce” govori „Srcu”.
2. U tom duhu želim također pozdraviti sve one koji sudjeluju u našem euharistijskom saboru – u ovoj zavjetnoj Misi Presvetog Srca – kao i sve one koji su došli izraziti svoju dobru volju i solidarnost s ovom molitvenom zajednicom.
Duboko sam zadovoljan, što me je posjet Kanadi odveo u grad Vancouver i ovo mjesto okupljanja Božjeg naroda. Grad je doista izvanredno smješten između planina i oceana; najveći je grad vaše provincije, a sve je to doista zemlja sjaja bez umanjenja: Splendor sine occasu!
Važnost vaše pokrajine, zasigurno se ogleda u šumama, mineralima, vodi, voću i ribolovu, te ljepoti koja privlači tolike turiste. Još ste važniji vi, ljudi ovog kraja. Ovdje živite i radite, nastojeći izgraditi prikladno ljudsko stanište i pravedno društvo. Ovdje se borite za rješavanje društvenih problema koji su postali dio tkiva života u ovim krajevima. Ovdje nastavljate svoju potragu za Bogom i za punim smislom ljudskog života, usred borbe između dobra i zla. I svima vama, danas izražavam svoje duboko poštovanje i bratsku ljubav. Posebno želim pozdraviti sve katoličke vjernike Nadbiskupije Vancouvera, pod vodstvom nadbiskupa Carneyja. Također sam duboko zahvalan svima koji su uložili velike napore da dođu iz drugih biskupija Britanske Kolumbije, Victoria, Kamploops, Nelson, Prince George, Eparhije New Westminster pod vodstvom biskupa Chimyja i Pacific Northwest, a vjerojatno i iz Sjedinjenih Država. U jedinstvu Euharistije, izražavam svoju duboku naklonost za svu svoju braću biskupe i za sav kler, redovnike i laike Katoličke Crkve. U Kristovom Milosrđu, grlim sve svoje sukršćane, koji me danas svojom prisutnošću časte. S iskrenim poštovanjem podsjećam na revne napore koje je prošle godine u ovom gradu uložilo Svjetsko vijeće crkava da svijetu naviješta Isusa Krista.
S bratskim poštovanjem, također upućujem svoje srdačne pozdrave pripadnicima nekršćanskih vjera i svim građanima ove zemlje, koji nemaju vjersku pripadnost. Pred svima vama potvrđujem duboki interes i brigu Katoličke Crkve za neusporedivo ljudsko dostojanstvo svakog čovjeka na ovoj Zemlji. Duboko sam zahvalan na gostoprimstvu, koje mi je ukazano i na pozivu da slavim ovu Euharistiju. I upravo u tom kontekstu javnog bogoslužja, došao sam k vama da naviještam Isusa Krista, vječno Sina Božjeg; naviještati nevidljivog Boga kojeg objavljuje i naviještati božansku Ljubav, koju On priopćava svijetu u Otajstvu svog Presvetog Srca.
3. Kad kažemo „Srce Isusa Krista”, s vjerom se obraćamo cijelom kristološkom otajstvu: Otajstvu Bogočovjeka. Ovo Otajstvo, na bogat i dubok način, izražavaju tekstovi današnje liturgije. Ovo su riječi apostola Pavla u njegovoj Poslanici Kološanima: »Krist Isus je slika Boga nevidljivoga / i prvorođenac svega stvorenja, / jer u Njemu je stvoreno/ sve što je na Nebu i na Zemlji: / sve vidljivo i sve nevidljivo, / prijestolja, gospodstva, suverenosti, moći« (Kol 1, 15-16). Ove posljednje riječi, odnose se upravo na „nevidljiva” bića: stvorenja koja imaju čisto duhovnu prirodu. »Sve je stvoreno kroz Njega i za Njega. / Prije nego što je išta stvoreno, On je postojao, / i sve drži u jedinstvu« (isto, 1, 16-17).
4. Ove čudesne rečenice iz Poslanice svetog Pavla, dolaze zajedno s onim što nam se danas naviješta u Prologu Evanđelja sv. Ivana: »U početku bijaše Riječ: / i Riječ bijaše s Bogom / i Riječ bijaše Bog. / Ona bijaše s Bogom u početku. / Po Njemu je sve postalo, / i ništa nije imalo svoje biće, nego kroz Njega. / I svijet po Njemu postade« (Iv 1, 1-3. 10). I u Ivanovom i u Pavlovom tekstu, sadržana je otkrivena doktrina o Sinu – Riječi Božjoj – koji je iste božanske naravi, kao i Otac. To je Vjera koju ispovijedamo dok govorimo Vjerovanje – ono ispovijedanje Vjere, koje dolazi od dva najstarija sabora univerzalne Crkve, u Niceji i Carigradu: »Vjerujemo u jednoga Boga, / Oca, Svemogućega, / Stvoritelja Neba i Zemlje, / svega što je vidljivo i nevidljivo. / Vjerujemo u jednoga Gospodina, Isusa Krista, / jedinog Sina Božjeg, / vječno rođenog od Oca, / Boga od Boga, Svjetlost od Svjetlosti, / pravoga Boga od pravoga Boga, / rođenog, ne stvorenog, / od jednog Bića s Ocem. / Po Njemu je sve postalo.« Sin je jedno u supstanciji s Ocem. On je Bog od Boga. Istovremeno, sve što je stvoreno ima svoj božanski Početak u Njemu, kao vječnoj Riječi. U Njemu su sve stvari stvorene i u Njemu imaju svoje postojanje.
5. Ovo je naša Vjera. To je nauk Crkve o božanstvu Sina. Ovaj vječni Sin, pravi Bog, Riječ Očeva, postao je čovjekom. Ovo su riječi Evanđelja: „Riječ tijelom postade, među nama je živjela” (Iv 1, 14). U Vjerovanju ispovijedamo: „Za nas ljude i za naše spasenje, sišao je s Neba: snagom Duha Svetoga, utjelovio se od Djevice Marije i postao čovjekom.” Ovdje se izravnije dotičemo stvarnosti Srca Isusova, jer srce je ljudski organ, pripada tijelu, pripada cijeloj građi, duhovnom i fizičkom sastavu čovjeka: „I Riječ tijelom postade”. U ovom smislu, srce ima svoje mjesto kao organ. U isto vrijeme ima značenje kao simboličko središte unutarnjeg „ja”, a ovo unutarnje „ja” je po prirodi duhovno. Srce Isusovo, začeto je ispod Srca Djevice Majke, a Njegov zemaljski život prestao je u trenutku kad je Isus umro na Križu. O tome svjedoči rimski vojnik koji je kopljem probio Isusov bok. Tijekom cijelog Isusova ovozemaljskog života, ovo Srce je bilo središte u kojem se očitovala, na ljudski način, Ljubav Božja: Ljubav Boga Sina, a po Sinu i Ljubav Boga Oca. Što čini najveći plod ove ljubavi u stvaranju? Čitamo to u Evanđelju: „Došao je u svoje područje i Njegov ga vlastiti narod nije prihvatio, ali svima koji su Ga prihvatili dao je moć da postanu djeca Božja…” (Iv 1, 11-12). Evo najveličanstvenijeg, najdubljeg dara Srca Isusova koji nalazimo u stvaranju: čovjeka rođenog od Boga, čovjeka posvojenog kao sina u vječnom Sinu, čovječanstvu danu moć da postane djecom Božjom.
6. I stoga, naše ljudsko srce, „preobraženo”, na ovaj način može reći i govori Božanskom Srcu ono što čujemo u današnjoj liturgiji: „Dušo moja, zahvali Gospodinu, / i ne zaboravi sve Blagoslove Njegove. / On ti oprašta svu krivicu, / koji liječi svaku tvoju bolest, / koji otkupljuje život tvoj iz groba, / koji te okrunjuje s ljubavlju i samilošću. / Gospodin je samilost i ljubav, / spor na gnjev i bogat Milosrđem” (Ps 103 (102), 2-4. 8). Ovo su riječi psalma u kojem Stari zavjet govori o Tajni Božje Ljubavi. Koliko nam više govore Evanđelja o božanskom Srcu Sina – a posredno i o Srcu Očevom: Srce Isusovo, Prebivalište Pravde i Ljubavi! Srce Isusovo, strpljivo i premilostivo! Srce Isusovo, vrelo Života i Svetosti! Konačno, možemo ponoviti s Izaijom da oni koji se nadaju Božanskom Srcu „obnavljaju svoju snagu, raširuju krila kao orlovi. Oni trče i ne umaraju se, hodaju i nikad se ne umaraju” (Iz 40, 31).
7. Srce Isusa Krista, snažan je i stalan Božji poziv čovječanstvu, svakom ljudskom srcu. Poslušajmo opet Pavlove riječi u današnjoj liturgiji: „On je i glava tijela, / to jest Crkve. / On je početak, / prvorođenac od mrtvih, / budući da je trebao imati prvenstvo u svemu. / Jer Bog je htio da u Kristu / sve ima svoje puno ispunjenje. / On je htio sve pomiriti kroz sebe i za sebe, / na Zemlji i na Nebu, / pomiriti Krvlju svoga Križa” (Kol 1, 18-20). Ovdje je konačna perspektiva koju nam Srce Isusa Krista otvara kroz Vjeru. On je početak i kraj svega što je stvoreno u samom Bogu. On je punina. Sva vidljiva i nevidljiva kreacija napreduje prema ovom kontekstu, te prebiva u Njemu. U Njemu je punina na koju je pozvano cijelo čovječanstvo, pomireno s Bogom kroz Krv Isusa Krista, prolivenu na Križu. Gospodine Isuse Kriste, / vječni Sine vječnog Oca, / rođen od Djevice Marije, / molimo Te da nam i dalje otkrivaš Božje Otajstvo: da u Tebi prepoznamo „lik Boga nevidljivog”; da Ga nađemo u Tebi, u Tvojoj božanskoj Osobi, u toplini Tvoje ljudskosti, u Ljubavi Tvog Srca. Srce Isusovo, u kojem obitava punina božanstva! Srce Isusovo, čiju smo puninu svi primili! Srce Isusovo, Kralju i središte svih srdaca, u vijeke vjekova. Amen.
Izvor: