Preljubljeni, svadbena gozba, radost… sve je to tako jedinstvena prilika koju s jedne strane rijetki znaju prepoznati, a s druge strane Božja Volja nadilazi i to zvano… čak i zvano…
Kako li se osjetiti s izgubljenim i to najbitnijim… bilo to ruho ili nešto drugo… ? Čitajte i razmatrajte nad riječju Mateja (Mt 22, 1-14). Koje li tragedije života… Doživjeti takvu sramotu pred vlastitom savjesti… pred vlastitim saznanjem pada…?!
Isuse, može li čovjek svjesno, opomenut, okrenuti tako hladno i srce i um i čitava sebe da ode tako u krivo ili pak nastrano da razori i dušu i tijelo i duh… ?!
Bože moj… a gdje smo mi? Gdje sam ja? Na krivom ili pravom putu… ? Samo Ti to znaš, ali ne daj ikad da se odijelim od Tebe.
Gospodin pozna tvoje srce… Gospodin pozna istinsko stanje tebe, čak i svaki uzdah… i upravo stoga, pokušaj danas zahvaliti Gospodinu. Pokušaj reći jednostavno: Hvala Ti moj Bože. Hvala Ti Bože što me ljubiš… što dopuštaš da doživim jutro, pa makar i u grijehu bio. Hvala Ti što me Svojim Rukama držiš kad hodam po ledu života…
Ti Gospodine znaš što nosim u svom srcu… Ti Gospodine znaš za čim čeznem… Ti Bože, Jedini i Trojedini, vodi me samo putem Spasenja i Otkupljenja, pa makar to na ovoj Zemlji bilo itekako bolno.
Da, dragi sine… dragi brate… nije li prestrašna istina – plač… škrgut… I kako ne bi čovjek zastao nad tim… pa i gorko zaplakao i zajecao spoznajući slabost, te ljubavlju prionuo uz molitvu… jer tamo su Raširene Ruke na Križu pod Nebom Ocu prikazane za svaku potrebu čovjeka…