Ono što se Isus pitao u stvarnosti susreta s malo-vjernosti apostola Petra, što jasno iščitavamo u ovom Evanđelju dana po Mateju (Mt 14, 22-36), ne bih se nadovezao s tim koliko se mi pitamo to isto u odnosu s bližnjima, već koliko se to Isus pita prvo u odnosu prema nama.
Činjenica da i mi kriknemo sred bojazni, da i mi krivo vidimo zbog posljedice grijeha… događa se i gore… i bolnije i tužnije od same malo-vjernosti. Kad samo stanem sred misli u osobnom odnosu pred Boga uz događaje i iskustvo života… što proživljeno, što neostvareno… činjenica je da vjere nije bilo… Kad to budemo spremni priznati, moći će se dogoditi i to da se vjera počne rađati.
Stvarnost Evanđelja, stvarnost je života. Poruka Evanđelja aktualna je i danas.
Vidite… zadnje Isusove riječi, što ih se spominjemo sred Evanđelja su … zašto si posumnjao? I ako samo zastanemo nad tim riječima… nad tom gotovo Blagosti Isusa… nikakvoj osudi… rodit će se i u nama Da, Isuse, Ti znaš da Te volim.
Nije Isusu bitno jesu li Ga slavili… jesu li Mu klicali… pa čak ni jesu li Ga prepoznali… već srce kako njihove, tako i naše vjere… a srce vjere se rađa i događa u potpunoj iskrenosti sred odnosa nas i Boga… I zato budimo Mu iskreni… još više… Budimo si iskreni…