Čitanje svetog Evanđelja po Marku
(Mk 6, 1-6)
U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate Ga Njegovi učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su Ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to Ovome? Kakva li Mu je Mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po Njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, Sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li Mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o Njega.
A Isus im govoraše: »Nije Prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.«
I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
Pred večeri, tako silne potrebe, vapaja, pa i Ljubavi i Nade,
pred nama se prostire slika zavičajne boli, koju možemo itekako naslutiti u nutrini Sina svete Vječnosti. Kako li je teško, dok promatraš kako te vlastiti, zavičajni ljudi, ne prihvaćaju… ne prepoznavaju… ne poštuju…
… ma ne samo među ljudima, već što je još gore… među rodbinom i u svom domu ne bijaše prihvaćen! Sveta Obitelj, prolazila je nemilo progonstvo. Sveta Obitelj, prolazila je tešku stvarnost odbijanja među ljudima i „svojima” i tuđima.
Ove večeri, sklopimo ruke na molitvu i tiho zajecajmo nad stvarnosti vlastite zavičajne boli, što ne prepoznahu i ne prihvatiše Sina Milosti i Punine, jer mnogi odbaciše Isusa… odbaciše Kralja srdaca, Pobjednika boli i patnje, te Vladara Neba i Zemlje…
Preljubljeni, dok se sam Isus čudio njihovoj nevjeri, prionimo uz molitvu, moleći uvijek iznova iskrena i ponizna srca… Zapalimo svjetla srca.